Ono što je ostalo iza njega

-PETNAESTO POGLAVLJE-

21. marta 1998.
subota, Kenanov rođendan

MALIJA

Mama, Minja i ja smo cijelo prijepodne i dio poslijepodneva, provele na Kamberovića polju. Na prvi dan proljeća Zeničani proslavljaju Čimburijadu; manifestaciju poznatu po hiljadama jaja koja se prže i kojima se časte posjetioci. Desetine štandova, obala krcata ljudima i miris roštilja, tvorili su pravu domaćinsku atmosferu. Takav je naš narod...i kada ih najviše život boli, oni će mu udariti jaču kontru. Rat, iako je iza nas, i dalje je tu. Sa njegovim mirisom živimo i znam da će se ta gorčina osjećati generacijama iza nas. Prećutno se krivimo i odlazimo na strane koje nam se nameću, ali ja ne želim to. Ne želim da biram stranu pa makar ostala ni na nebu, ni na zemlji.

Tri su sata poslije podne. Ležim u sobi, dok mi neki blesavi kez dolazi na lice. Koliko god se opirala, Timur je većinu mog vremena u ovim mislima, koje i sama jedva hvatam i razumijem.

Nisam mirna kada je on u pitanju. Otkako sam ga upoznala, u meni je taj konstantni osjećaj borbe između da i ne. Možda me ova luda zaljubljenost tjera da samo na loše pomišljam, ali kada malo razmislim, kakva je to onda ljubav ako te ne uvjerava da vrijedi proći malo bola, ako je taj bol dokaz istinske vrijednosti? Prije nego upitnici ovladaju mojom glavom i savladaju me, zatvorim oči. Odlučim malo odspavati prije nego krenemo na zabavu povodom Keninog rođendana.

Osjećam da sanjam. Noge mi se u snu trzaju, dok tiho molim Boga da se probudim. Ružan je ovaj osjećaj; znaš da sanjaš a neka viša sila ti ne da probuditi se. Rijeka Bosna je toliko bistra, da ako se nagnem preko obale, mogla bih vidjeti njeno dno. To je zaista rijetkost jer je Bosna skoro uvijek mutna. Iz nekog razloga, kao mahnita skačem u rijeku, vrišteći. Kako mi tijelo dodirne hladnu vodu, tako naglo otvaram oči u istom položaju u kojem sam zaspala. Kada pogledam na sat, shvatim da je prošlo samo pola sata otkako sam zatvorila oči. Pridignem se pa duboko udahnem.

"To je samo san", šapnem sebi.

Protresem glavom kao da ću time otjerati sjećanje na ružan san, ustanem pa kao mahmurna odgegam iz sobe u kupatilo, poželivši da se malo dovedem u red. Dok umijam lice, stomak mi jako zakrči. Obrišem mokre ruke i lice pa otapkam prema kuhinji kako bih pronašla nešto za jelo.

"Mama?" Zovem mamu, međutim ona se ne odaziva.
"Mama?" Pokušam malo jače ali u stanu je tišina.

"Minja? Jesi li gladna? Hajde da jedemo!" Viknem, no odgovora nema.

Otpuhnem pretpostavljajući da obe spavaju. Napravim sebi sendvič kojeg pojedem u tren oka i dok perem malo suđa što je ostalo, oglasi se zvono na vratima. Uvijek osjetim dozu nelagode kada neko zvoni na vrata i kada ta vrata baš ja moram da otvorim.

Provirim kroz maglovitu špijunku dok mi se usne, sekund kasnije, šire u ogroman osmijeh.

"Otkud ti?" Upitam, i tako sa samo jednim pogledom na njegovo lijepo lice, sve druge misli naprosto blijede.

"Došao sam vidjeti svoju djevojku koju cijeli dan nisam vidio." Timur namrgođeno odgovara dok mene hvata blesavi smijeh.

"Vidjeli smo se jutros. Šta glumiš?" Nježno ga ljubim, propuštajući ga u stan.

"Jutros nisam smio ni da te zagrlim, a kamo li šta drugo." Zatvaram vrata a Timurove ruke nježno pronalaze moj struk.

"Moj mali napuhani stomačić." Zadirkujuće šapne u moje uho, a ja ga snažno udarim po ruci.
"Maloprije sam jela. Mora biti napuhan." Okreće me prema sebi, dok ga gledam ispod oka.
"Lutkice, zezam te. Meni se dopadaš upravo takva kakva jesi. Takvu sam te zavolio." Slegne ramenima tobože nehajno. Prevelika je sreća koju osjećam. Plaši me. Govorim sebi da se moram opustiti i uživati u trenutku ali kao da sam gluha za sve riječi kojima pokušavam sebe usrećiti.