Ono što je ostalo iza njega

OSMO POGLAVLJE

Oči boje duge sad mi trebaju,
srce puno tuge da obuzdaju,
ove noći duge drugu gledaju,
oči boje duge mira ne daju...

Pjevam u glas sa Jasminom i ostalom rajom. Jako, najjače. Glasne žice mi gore, tijelo pliva u znoju, dok mi se srce guši u bolu koji više ne razaznajem. Gledam u njih dvoje i pjevam kao da sutra ne postoji! Čini mi se da od svake otpjevane riječi, puštam sebi krv iz tijela. Proći će...ponavljam sebi po hiljaditi put večeras, svjesna toga da neće proći. Ni sada, ni kasnije...

Večeras se družimo i provodimo uz karaoke i Jasminu. Sretna sam jer imam priliku slušati njen anđeoski glas, koji mi budi neke davne uspomene koje nikada ne želim zaboraviti. Sjeća me na mog tatu, moju dobru nanu, mamu, Minju i mene...kraj osamdesetih godina, Alipašino, mahalaske mangupe i nogometne zvijezde u usponu. Svako sjećanje rađa neke nove boli. Zrelije tuge i mnogo zašto pitanja.

...ove noći duge drugu gledaju,
oči boje duge mira ne daju...

Otpjevam refren ponovo pogledavši u Timura i Nedžmu. Sjede za stolom za kojim se okupilo društvo prije više od sat vremena. Za to vrijeme, Timur me ni pogledao nije. Ni pozdravio nije...nije mi čak ni osmijeh uputio. Njegovo ponašanje kosi se sa riječima koje mi je sinoć uputio. Sinoć me je grlio toliko jako da sam bila uvjerena kako će večerašnja priča biti drugačija. Da će naš odnos postati nešto više...ponadala sam se kako će me pitati da hodamo. Bože, da li ću ikada doći pameti?

"Jesi li dobro?" Minja dolazi do mene, pa me zagrli oko vrata. Poljubi me u obraz, pa zajedno zanjišemo tijelima uz pjesmu koja i dalje traje.

"Jesam! Zašto ne bih bila?" Upitam je tobože začuđeno. Ne želim Minju opterećivati svojim nekim bubicama i situacijama. Sretna je sa Kenom i ni u ludilu neću da razbija glavu o meni i onom glupanu kojem jedna nije dovoljna.

"Ne lupaj...samo te posmatram i gledam kamo ti pogled leti. Opusti se i uživaj večeras. Timur nije bitan."

"Minja, molim te...", molećivo je pogledam.
"Ne bih o tome."

"Znaš kako kažu; ode jedan dođu dva. Čula sam da se Omar raspitivao okolo da li si slobodna. Nemoj se iznenaditi ako ti priđe." Preokrenem očima na Minjino djetinjasto provodadžisanje, jer najmanje što mi je u ovom trenutku potrebno jeste neki Omar, koji će mi skrenuti misli sa Timura.

"Poštedi me." Minja mi isplazi jezik, pa se široko nasmije kada je Keno zagrli i počne plesati uz bržu pjesmu.

Djevojke se ludo zabavljaju, dok se ja, nakon nekog vremena, nevidljivo izvučem. Ne znam da li me ludi inat tjera da krenem prema stolu za kojim i dalje sjede njih dvoje, ili je to čista želja da budem povrijeđena pa da tek onda shvatim da Timur nije za mene...šta god da je od ovo dvoje, prihvatam i ne stajem. Sjedam na stolicu, riješena upasti im u razgovor. Ako ništa drugo, makar ću se malo osvetiti Timuru za lažnu nadu koju mi je dao.

Nedžma me pogleda ubojitim pogledom. Kunem se da me niko nikada nije gledao sa ovoliko mržnje i prezira, kao što to ona čini. Na momente, sve u vezi sa njom, čini mi je jezivo i mučno. U drugom trenu, u njoj vidim samo razmaženu djevojčicu kojoj neko mora prodrmati temelje.

Rastresem rukom kosu, popravim šiške pa se nalaktim na stol tako smanjujući razdaljinu među nama. Široko se nasmijem, pa odlučim započeti razgovor za koji znam da neće izaći na dobro.

"Mnogo ste se nešto udaljili od ostalih...svi se ludo provode, samo vi sjedite." U stomaku mi se okrene od Nedžminog lijenog treptaja i osmijeha koji ne dopire do očiju. Progutam pljuvačku, ali grlo mi postaje neobjašnjivo suho. Ne bojim se je, u to sam sigurna, međutim uz Nedžmu mi dolazi osjećaj koji me tjera da ustuknem pred njom. Tako je lijepa, ali tako nesretna. Ni sa čim nije zadovoljna. Usudim se pomisliti da je Timur jedini izvor njenog mira i sreće...za nju je dobar. Za nju je uvijek tu. Jedino je za mene loš...

"Imamo mi svoj način zabave, ništa se ti ne brini." Kao u usporenom filmu, pogled mi se spušta ne njenu ruku koja klizi sa stola i lagano nestaje ispod...Ne dišem. Otkucaji srca mi u grlu dobuju kao led veličine teniske loptice, ostavljajući iza sebe ništa drugo do čistu štetu. Pokušam da progutam, ali svaki pokret mi izaziva mučninu. Timurovo trzanje iako je bilo jedva vidljivo, primijetila sam.

"Nisam ni sumnjala." Protisnem sa osmijehom na usnama, dok mi se na oči podiže mutna izmaglica. Duboko sam zaglibila...u ovom trenu, Timur mi se čini kao živi pijesak koji uzima dio po dio od mene. Moram sačuvati svoje srce...bez obzira koliko duboko me Timur uvukao u sebe, moram se sačuvati.

Više ne mogu izdržati Timurov pogled kojim me moli i u kojem mogu vidjeti žaljenje. Ne mogu izdržati ni Nedžmin pakosni pogled, kojim mi jasno poručuje ono što sam u dubini duše već znala. Timur je njena marioneta. Ona mu ne da od sebe, i zasigurno da će učiniti sve da se nijedna druga ne upetlja između njih.

Bez riječi ustanem, podignem visoko bradu iako me svaka kost u tijelu boli, kao da sam nemilosrdno pretučena. Uzmem svoju jaknu i torbicu, okrenem se i odem.

"Hej, gdje ćeš? Šta je bilo?" Minja me uhvati za ruku, zaustavljajući me i zabrinuto upitavši. Tijelo mi drhti kao da imam groznicu dok je gledam očima iz kojih su suze već počele da liju. Zašto mi niko nije rekao da zaljubljenost ovoliko boli?! Zašto mi niko nije rekao da će me Timur ovoliko boljeti?!

"Idem kući. Ti ostani i ne misli na mene. Važi?"

"Ali sekana...", prije nego još nešto kaže, brzim koracima odlazim od nje. Kada dospijem vani, trčim koliko me noge nose, iako lako mogu slomiti nogu na ovom snijegu i ledu. Hladan zrak mi prži pluća, ali ne stajem...sve dok se ne nađem u sigurnosti zgrade. Naslonim se na žuti zid, dok oko mene tišina nosi neki nespokoj. Moje ubrzano disanje ubrzo prelazi u jecaj, koji utišavam dlanom. Više se i ne sjećam kako sam se dovela u ovo odvratno znanje. Malo po malo, iz običnog prijateljstva rodilo se nešto što nisam bila u stanju kontrolisati. Moje emocije su podivljale. Moje lude misli su mislile da će Timur nešto napraviti, reći, dati mi naznaku da nije sve onako kako izgleda. Međutim, bolno sam svjesna da su moje oči u pravu i mislim da je krajnje vrijeme da im počnem vjerovati...

Kratko ali uvod u ono što nas čeka. Potrudit ću se večeras napisati preostalo i objaviti što prije.
Laku noć 💓