Idućeg dana, jedva oteturam u školu. Poslije nemilog događaja od sinoć, san nije htio na oči...Iako to nisam željela, tupi udarci su mi ostali urezani u pamćenje i ne znam kako ću ih ikada više izbrisati iz glave.
"Jusufovićko, ponovi nam šta sam posljednje izgovorila", Jasmina me gurkne laktom a ja se probudim iz misli koje me od sinoć ne popuštaju. Ustanem sa stolice, pa napravim najneviniji izraz lica.
"Ja...ovaj, nisam vas baš najbolje čula." Smeteno se osmijehnem iako na licu profesorice engleskog jezika, nema ni traga osmijeha.
"Naravno da nisi kada su ti misli ko zna gdje. Koji si broj u dnevniku?" Upita me, a ja zatrepćem.
"Profesorice, neće se više ponoviti. Nemojte otvarati dnevnik", molećivo izgovorim, pitajući se kada nas je razredna već stigla upisati u dnevnik odjeljenja.
"Ah, evo te. Broj četrnaest. Malija Jusufović...pa Malija, nadam se da ti je čast što ti je prva ocjena baš od mene."
Osmijeh koji mi podari, ne dopire joj do očiju međutim onda se desi nešto što joj hemijsku olovku zaustavi iznad rubrike njenog predmeta. Zaškilji, gledajući u podatke ispisane ispod moga imena.
"Damir Jusufović...", zamišljeno izgovori ime moga oca. Stomak mi se okrene...ipak, uzdignute glave gledam u nju.
"Bio je jedan pjevač koji je poginuo prije devet godina ako se ne varam."
"Prije osam godina." Ravno izgovorim.
"Pjevač na kojeg vi mislite, bio je moj otac. Pjevač narodne muzike." Nastavljam ravnim tonom iako me svako sjećanje na njega boli kao so na ranu.
Zabole me uzdasi koji se razlijegnu učionicom, profesoričino odlaganje olovke i zatvaranje dnevnika, nečije pitanje koje me pita znam li pjevati, pogledi...sve me zaboli.
"Žao mi je." Profesorica me više ne gleda mrko. Čak me i odsustvo drskosti zaboli.
"Život ide dalje." Izgovorim rečenicu koju prezirem iz dna duše. Teško je kada život ide dalje a noge su mu polomljene. Svaki korak biva poljuljan, a bol samo ti osjetiš.
Sjednem na drvenu stolicu, ne gledajući nikoga. Nakon nekog vremena i Jasmina skrene pogled...sve se prividno vrati u pravi red. Čas ide dalje, baš kao i život...samo što su životu noge i dalje polomljene.
"Nisi sam rekla da ti je tata onaj pjevač koji je poginuo?" Dok sjedimo na zidiću pored škole, Nedžma mi se obrati.
"Niko me nije ni pitao. Uostalom, to je moja privatna stvar i ne vidim zašto bih na sva zvona trebala govoriti nešto što se samo mene tiče?" Izgovorim pomalo drsko. Vratim se sendviču koji sam jela a koji mi je opet Timur donio. Cijelo društvo šuti, dok me osjećaj nepripadnosti uzima pod svoje.
"Ako misliš biti dio ovog društva, onda se moraš naučiti ponašanju. Ovdje niko nije drzak, pogotovo ne jedna izbjeglica iz Sarajeva."
"Nedžma!" Jasmina vikne dovoljno glasno da je ušutka.
"Šta ti imaš protiv mene?" Sendvič vratim u papir pa ga ostavim na zidiću.
Ustanem pa joj se približim.
"Ako će mi jedna neuravnotežena i očigledno razmažena djevojka govoriti kako treba da se ponašam da bih bila dio nekog društva, onda vam se svima zahvaljujem i kažem da od toga nema ništa. Osim moje majke, meni niko ne govori šta treba da radim i kako treba da se ponašam." Gorko i gnjevno izgovorim, već odavno shvativši da sam pretjerala. Ali sada nema nazad.
"Malija, niko od tebe to ne traži...Ovdje smo svi svoji i nikada nisu niti će postojati neki ultimatumi. Nismo sekta, dođavola!" Majda uvjereno kaže, gledajući me prijateljskim pogledom. Sarah pored nje klima glavom, dok ostatak društva potvrđuje njene riječi.
आप पढ़ रहे हैं
Ono što je ostalo iza njega
रोमांसNeizliječivo sebičan. Veličanstveno tužan. A ono što je ostalo iza njega...to nikada nije mogao da vidi.
