Ono što je ostalo iza njega

26.

28. juna 2000.
srijeda navečer
Malijin rođendan

"Sretan rođendan, mala!" Nermin, moj dečko, neprijatno mi vikne u uho, nadglašavajući muziku koja mi u prsima odzvanja.

Široko se nasmijem ponudivši mu svoje usne, koje on, bez imalo oklijevanja, prihvata. Zatvorim oči, prepuštajući se usnama koje su mi utjeha posljednja četiri mjeseca. Prije njega bile su to neke druge usne. Prije tih bile su ponovo neke druge...mijenjala sam ih sve dok nisam osjećala da više nisu utjeha već čista navika, a ja na naviku nisam smjela pristati.

Nerminov dlan stisne desnu polutku moje zadnjice, dajući mi na znanje koliko je nestrpljiv imati me. Ignorišem sva upozorenja u glavi znajući ko je ovaj dečko i kakvim prljavim poslovima se bavi u ovoj rupi od kluba, koji mu dođe kao savršena zavjesa za pravu predstavu.

Kada se odmakne od mene, u očima mu čitam bezobraznu želju. Takav je bio on. Nešto stariji, iskusniji, bahatiji i bezobrazniji. Dobre djevojke bi se klonile đavola kakav je bio Nero, ali ja nisam bila ta dobra djevojka. Više ne.

Oko mene su nepoznata lica. Neka nova raja, protraćeni mladi životi i mnogo životnih posrnuća koja nisu imala gdje drugo biti zaliječena, do ovdje. U ovoj rupi, koja je i za sitnog miša bila prljava.

Nikada ga nisi ni čekala, unutrašnji glas mi zalebdi umom, ali ga brzo maknem u stranu. Nero me već posesivno grli oko struka, navodeći me prema "kancelariji" iza, koja je bila sve samo ne kancelarija. Žaliću kasnije, kažem sebi. Pokajaću se kad spustim glavu na jastuk i kada, po ko zna koji put, pogledam u majčine oči koje me više ne gledaju kao nekada. Onda će me obuzeti stid koji će me natjerati da vrelom vodom sperem svaki tuđi dodir sa svog tijela, a onda...onda ću suzama da zalijem drugo ljeto u kojem njega nema. Drugu godinu u kojoj ni stare Malije više nema.

Stisnem zube kada me Nero grubo gurne leđima na zatvorena vrata. Ponaša se prema meni kao da sam njegova kurva, što i jesam nakon svih onih propalih pokušaja koji su protutnjali kroz moj život i učinili me baš onakvom kakvi su i oni bili; propast. Koja žalost...devetnaesto ljeto mi je a u meni kao da je počela trideseta zima.

Nimalo nježno počinje da me ljubi, gurajući mi jezik natopljen pivom u usta. Navikla sam, jer Nero svaku žeđ gasi alkoholom.
Neka strana rep muzika i dalje mi odzvanja u prsima, samo što je ovdje manje zaglušujuća. Snažnim i ogrubljelim rukama naglo mi podiže noge oko svog struka, prigušujući moj vrisak jačim napadom jezikom. Smiješno kratka mini suknja koju nosim, zadigne se se oko mog struka...naramenice tankih bretela padnu na moja ramena podsjetivši me na to koliko sam laka. Baš kao i one.

"Mala, ima li šta bolje od tebe?" Nero zadihano izgovori. Progutam gorčinu a onda i njegove usne, ne dopuštajući mu više da priča. Ne dopuštam sebi ni da me sjećanja više nemilosrdno udaraju. Dovoljna sam sama sebi. Dovoljna su mi moja posrnuća, stranputice i prečice posute trnjem.

Dok moj trenutni dečko žestoko prodire u moje potrošeno tijelo, u moja stopala se zabada novo trnje. Nova krv biva puštena kao uzaludna pokora mom životu. Još jedna neuspjela prečica za zaborav.

***

"Zašto koristiš to sranje?" Gnjevno upitam polugolog Nermina, koji sjedi u svojoj trošnoj fotelji, spreman povući crtu 'bijelog'.

"Zato." Kratko odgovori, svu pažnju posvetivši savršeno ravnoj liniji ispred njega.

"Svjestan si koliko si života uništio, uključujući i svoj?" Vratim bretele na ramena, povučem tanku tkaninu preko ogoljenog stomaka pa popravim lastiš suknje koji se naborao. Umorno se bacim na dvosjed pored vrata, čekajući još nekoliko minuta prije nego krenem kući.