Ono što je ostalo iza njega

28. Poglavlje

Mjesec i po dana je prošlo otkako sam posljednji put vidjela Nermina. Iako nemam nikakvu želju da ga više ikada vidim u svom životu, osjećam da sam dužna konačno staviti tačku na priču, koja mi, kao i prethodne, nije donijela ništa dobro. Konstantno vrtim Mirine riječi u glavi...i u pravu je. Moram iskopati iz korijena ono što sam naglo posadila. Moram iskopati iz korijena svako sjeme koje nije urodilo plodom. Toliko dugujem sebi. Toliko dugujem mami, Minji i raji...novim životnim šansama.

Uprkos tome što je srijeda, Nerin podrum je krcat. Zadržavam paniku u prsima kada počnem raspoznavati propala lica koja sam svakodnevno upoređivala sa svojim, pa nastavim ravno do sobice u kojoj sam zadnji put bila s njim. Vrata su zatvorena...i da pokucam Nero ne bi čuo, stoga polako otvorim vrata, provirujući unutra.

Kao i uvijek, Nermin zavaljeno sjedi u stolici, glave nagnute unazad, ali ispred njega sjedi neki muškarac. Poželim zatvoriti vrata i otići što dalje od ovog mjesta i Nerminove blizine, međutim, kao da je osjetio da je neko tu...podiže glavu i zastakljenim očima pogleda ravno u mene.

Mahinalno ispravljam leđa, skrivajući neprijatan osjećaj koji bubnji u mojim prsima, a kada mi se Nero široko osmijehne, shvatam da će ovo ići teže nego što sam zamislila. A i šta sam mislila? Da sa Nerminom može nešto ići lako? Sa ovisnikom koji svoju ovisnost smatra nečim hrabrim?

Teško progutam, ulazeći unutra. Međutim, vrata iza sebe ostavljam otvorena.

"Došla maca na Nerina vratanca", i dalje se smije, odmjerivši me od glave do pete. Obrve mu se skupe jer je navikao na mene u jeftinim krpicama, koje su više otkrivale nego skrivale. Ova Malija, u hlačama i širokoj majici koja je upasana u iste, sa tenama na nogama i minimum šminke na licu, nije po njegovom ukusu.

"Mira mi je rekla da si me tražio." Kratko odgovorim, ne uspijevajući spriječiti drhtaj u glasu.

"Mala, ja sam tebe očekivao mnogo ranije. Ne znam praviš li se pametna il' mi samo hoćeš razjebati ovo malo živaca što mi je ostalo...nije ti ovo dobro." Iz lažno oduševljenog, glas mu prelazi u jezivo hladan. Takav je i sam bio. Bez ijedne emocije u sebi. Tako nesretno prazan. Baš kakva sam i ja bila.

"Jasno ti je da je među nama gotovo. Ja s tobom više nemam ništa, niti želim više ikada imati." Progovorim, gledajući u Nerine prazne oči. Sekund kasnije, naglo ustaje sa stolice pa poleti prema meni. Vrisnem gledajući u šaku koju sprema spustiti na moje lice, međutim kada muškarac koji je sjedio preko puta njega grubo pozove njegovo ime, Nerminova šaka se zaustavlja na milimetar od mene.

Shvativši da sam u strahu pokrila lice dlanovima i da su ti isti dlanovi natopljeni suzama za koje i nisam svjesna da sam ih pustila, osjetim olakšanje. U isto vrijeme osjetim i nesnosan stid.

"Šta radiš to?" Muškarac ga upita, dok Nermin, skoro pa me tijelom dodirujući, duboko diše u mene.

"Ono što se s kurvama i radi. Jebena, raspala kurvo!" Drekne mi u prekriveno lice. Moram otići odavde, govorim sebi dok sklanjam ruke s lica, nogama se krečući unazad. Ali, kada podignem glavu, noge mi se same od sebe zaustavljaju. Sjećanje na ljeto u Neumu me udari posred ovog razbijenog srca. Sjetim se svog prvog zalaska Sunca i glave naslonjene na njegovo rame dok mi je pričao o Ikaru i Dedalu. Sjetim se Minjinih riječi da me voli vidjeti sretnu i nasmijanu, a takva sam bila onih nekoliko dana druženja s njim. Njegov glas mi i dalje odzvanja u glavi...govori mi da će sve biti u redu, da nije sramota plakati i da je Timur kreten kakvog on u  svom životu nije sreo.

Njemu sam isplakala cijelu dušu u naručju. Njemu sam, tog ljeta 1998. godine., poklonila poljubac za koji nikada nisam osjetila kajanje. A čekala sam ga...čekala sam kajanje da mi se kao bumerang vrati, smatrajući da sam izdala ljubav prema Timuru. Žalosno suludo, jer je on mene do tad, nebrojeno mnogo puta izdao.