Ono što je ostalo iza njega

22.

juli. 1998.

Timur je bio moja bajka koja je, poslije sretnog kraja, donijela pravi život. Sa bajkom sam umjela da se nosim. Sa životom sam podbacila. Sastaviti sve moje razlomljene dijelove, činilo se zastrašujuće teškim. Sastaviti Timura koji mi je, u potpunosti, iskliznuo iz ruku, činilo se još težim. Nisam znala kamo da se okrenem a da me ne dočeka sve ono što sam pokušavala istisnuti iz uma. Nisam znala kako da dišem a da me sva sjećanja ne pokose kao oštri nož zelenu travu. Ali trebalo je živjeti...živjela sam poslije tate, živjeću i poslije Nedžme. Ja sam morala živjeti. Drugog izbora nisam imala. Baš kao što ga nije imao ni Timur.

Juli se provlačio kao zalutala životinja kroz bodljikavu žicu. Ljeto je bilo u punoj snazi, stoga je većina Zeničana osvježenje tražila na gradskim bazenima. Ja sam većinu vremena provodila u stanu, okupirajući misli kojekakvim glupostima, samo da ne bih mislila na ono što me, dan po dan, razdiralo. Predvečerja su bila topla i tako buntovna. Upravo tada, u početak smiraja gradske žege, budio se hlad, mameći napolje i staro i mlado. A večeri...one su bile tako svježe i nježne. Činilo mi se da mi samo one istovremeno mogu dati sjećanje i smirenje. Voljela sam ih i mrzila istovremeno. Čeznula u njima a onda ih tjerala, kao da će mojom pobunom, zora brže svanuti.

Mada, kada sve etape ljetnog dana spojim u jedno, uvijek se vratim na isto. Gubim se u prokletoj boli. Bilo ljeto ili zima, mene boli jednako. Bez poštede. Bez izuzetka.

"Hej, šta radiš?" Minja proviri u sobu. Ne skrećem pogled sa djevojčica koje igraju lastike na cesti. Njihov smijeh je tako iscjeljujući. Prija mi.

"Ništa", kratko odgovorim, udišući miris ljeta kroz otvoren prozor.

"Pitala sam se nešto...", oklijevajući izgovori a ja duboko udahnem znajući šta želi reći.

"Minja, samo idi, molim te. Nisam raspoložena za druženje." Blago nagnem glavu ka njoj, obrativši joj se još blaže. Dugo sam bila drčna, ne samo prema sestri, već prema svima koji su pokušavali progovoriti sa mnom. Iako su mi svi željeli dobro, ja sam se žestoko branila...od čega? Od njihovih istina kojima su me pokušali sačuvati, ili od istina na koje sam gledala kao na nešto što me neće moći spasiti, čim ih postanem svjesna?

"Hajde sestro, svi ćemo biti tu. Nisi ni vidjela baštu Manuela koju su Nino i njegov otac sredili. Ljeto je. Svi su vani. Moraš i ti malo izaći."

Balerina rokoko, diže noge visoko..., djevojčice pjevaju na sav. Cijela ulica odzvanja od njihove graje...osmijehnem se. Otkad nisam igrala lastike!

"Čuješ li me?" Minja nestrpljivo ponovi.

"Rekla sam ti da ideš. Ako mi se bude dolazilo, doći ću. Ne budi dosadna!"

Minja ne kaže više ništa. Zalupi vratima a nekoliko minuta kasnije, zalupi i ulaznim vratima. Kroz prozor je vidim kako maršira pored djevojčica, ljutitim korakom. Ne shvatam zašto se Minja ljuti. Ako želim biti sama, zašto se uporno trudi izvući me van? Zar ne vidi da me svaki napor da se trgnem, udara pravo u srce koje se i dalje nada Timuru? Nije bilo dobro kada sam preklinjala Timura i išla mu na noge, nije ni sada dobro kada čamim u kući. Šta je onda dobro? Da se pravim kako se ništa ne dešava i da na oči navučem zabludu kako je sve u redu?

Priča se kako je Timur zagrizao u posao sa drogom, mnogo jače nego prije. Sada to nije bila tajna. Više se nije skrivao. Sve što je radio, radio je na očigled svih, bez i da pomisli na ljude koji ga vole i koji mu žele dobro. Zaboravio je na Starog i ljude koji su ga ubili. Zaboravio je na majku kojoj srce samo što nije prepuklo od tuge za svojim sinom. Zaboravio je na raju. Zaboravio je na mene...

Odmaknem se od prozora osjetivši kako me pomračeni um nanovo uzima pod svoje. Odlučim potražiti majku i ušuškati se u njeno krilo. Sa njom mi je postalo sve lakše i bezbolnije. Sa njom mi razum ne otkazuje poslušnost.