Ono što je ostalo iza njega

-DESETO POGLAVLJE-

Kraj ovog hladnog januara, nije mi donio mir. Iako sam se svim silama trudila da ne odlazim u Manuel, niti bilo gdje drugo gdje bih mogla sresti Timura, sva moja nastojanja da ga izbacim iz glave nisu urodila plodom. Mislila sam na njega, čini mi se, više nego ranije. Sve misli su bile okrenute ka njemu i to me je razaralo.

"Hoćeš da te sačekam?!" Minja se prodere iz dnevnog boravka, dok se ja i dalje oblačim u svojoj sobi.

"Idi ti! Neću ja još!" Odgovorim, znajući da Minja jedva čeka naći se sa Kenom. Na tren me prožme ljutnja, ali natjeram sebe da se ne smijem tako osjećati zbog njihove privrženosti jedno drugom. Minja mi strašno nedostaje. I ono malo vremena što smo provodile skupa, ona sada provodi sa Kenanom. Postali su nerazdvojni, a u toj njihovoj nerazdvojnosti, zaboravila je mene.

"Zakasnit ćeš." Mama proviri u sobu.
"Evo, gotova sam." Uzmem jaknu i torbu iz ormara. Spremim se u hodu, u hodniku navučem čizme pa izađem iz stana sama. Mama je poslijepodnevna smjena na poslu, tako da joj pomalo zavidim što će se sada vratiti u topao krevet i još malo odspavati.

Olovnim koracima idem ka gimnaziji jer znam da ću ga konačno vidjeti. Govorim sebi da moram preko toga preći već jednom, jer nema smisla željeti nešto što nije dobro za mene, ali kada je srce ikoga slušalo? Meni je moje već odavno odbilo poslušnost.

Namjerno dolazim u školu nekoliko minuta kasnije. Taman da samo produžim u učionicu i izbjegnem onaj najteži i prvi susret. Ali nisam ja te sreće...udahnem duboko odlučivši se praviti da ga ne vidim. Projurim pored njega kao da je nevidljivo zrno prašine, ali Timur je brži i spretniji od mene.

"Čekaj!" Vikne tren prije nego iskoči ispred mene. Uspijem se zaustaviti da se ne sudarim sa njim, ponovo ga zaobiđem i nastavim dalje.

"Lutkice!" Hvata me za ruku, zaustavljajući me.

"Ne diraj me i ne zovi me tako!" Protisnem kroz zube. Gledajući ga ovako lijepog i bezobrazno lažljivog, sve mi se vraća. Beznadežno sam se se zaljubila u Timura, ne shvatajući kada se to zapravo desilo.

"Možemo li da pričamo?" Upita i dalje me držeći za ruku. Odmahnem glavom.

"Naravno da ne!" Cimnem ruku iz njegove, međutim on je ne pušta.

"Pet minuta...molim te."

"Ne. Kasnim na čas. Makni se od mene." Drsko mu odgovorim iako mi tako malo fali. Sa njim nemam jasnu i dovoljno glasnu riječ. Sa njim je sve daleko ispod razine normalnog.

"Danas ne moramo ići u školu. Možemo provesti cijelo ovo prijepodne zajedno. Samo ti tražim da mi vjeruješ. Nikada ništa nisam napravio svojom voljom." Razum urla na mene. Govori mi da mu ne vjerujem ni jednu jedinu riječ, ali lakovjerno srce...ono mu je otvorilo vrata širom.

"Ma da...sigurno si natjeran sjediti na dvije stolice. Jadno muško...", glasom punim sarkazma izgovorim.

"Lutkice, spreman sam ti reći o čemu je riječ. Vrijeme je jer više ne mogu da podnesem pritisak." Progutam knedlu jer mi se baš ovaj ozbiljni Timur i ne dopada.

"O čemu se radi?" Pokleknem. Ne znam kuda sve ovo vodi, ali pretpostavljam da više ne mogu biti povrijeđena od ovoga koliko sam sada.

"Idemo kod mene. Tamo ćemo biti najmirniji."

"Neću da idem kod tebe. Idemo kod čika Miroslava u lokal."

"Neću ti ništa napraviti lutkice. Ne boj se." Nasmije se krajem usne.

"Baš ti i ne vjerujem, Timure. Poznat si po tome da voliš lagati i raditi ono što ne treba." Skoro se ujedem za jezik, uvidjevši kakvu reakciju su kod njega izazvale moje riječi.