Ono što je ostalo iza njega

-DEVETNAESTO POGLAVLJE-

21. April 1998.
sa utorka na srijedu

"Ustaj, sve ti jebem! Neću u ovoj rupi više ni sekunde da budem." Nino mrmlja dok se nestrpljivo ogleda oko sebe, međutim svaka njegova riječ, samo mi proleti uhom. Ne čujem ga. Ne želim da ga čujem. Iako bih volio da mi sada bilo koje druge misli odzvanjaju glavom, nisam u stanju riješiti se Malijinog priznanja i uplakanih očiju, koje su me uvjerile da je sve što je izgovorila, jebena istina.

"Registruješ li ti mene?!" Nino ponovi a ja se podsmijehnem. Stvarno je ponekad umio biti previše dosadan. Kada mi teška ruka sleti na leđa a meni cigara ispadne iz ruke, bijesno ga pogledam.
"Odjebi Ninoslave! Razguli gdje ti je volja, a mene ostavi na miru!"

"Da se mene pita, vrlo rado bih te ostavio da ovdje tuguješ ko kakva guzica. Da žene nisu organizovale potragu za tobom, budi siguran da prstom ne bih mrdnuo. Sjeo si mi na vrh glave, burazeru. I ti i sve što ima veze s tobom!" Moj drug podigne ruke u predaji dok moj pogled biva usmjeren na lika prekoputa koji nas posprdno gleda.

"Šta gledaš?!" Doviknem nervozno. Nino se suptilno uhvati za glavu pa me počne silom dizati sa stolice.

"Majmune, nije ti ovo Manuel. Ako hoćeš da izvučemo cijele guzice, ljubazno te molim da kreneš!" Duboko udahnem. Olakšam Ninoslavu, pa sam ustanem sa stolice. U pravu je. Ovo nije bio miroljubivi Manuel. Ovo je bio Teen; zabačeni podrum u kojem se okupljao sav zenički otpad. Nino to nije bio a ja...pa ja nisam bio daleko od toga da to postanem.

"Gledam u tebe. Je l' možda zabranjeno, nigeru?" Otegne izraženim zeničkim naglaskom, a meni padne padne mrak na oči.

"Nemoj burazeru. Nemoj, ljubim te", Nino me moli.

"Mogao bi niger da ti jebe mater. Ha, šta kažeš na to?!" Nasmijem se jer mi treba da se ispušem. Previše je bijesa, povrijeđenosti i izdaje u meni da bi samo od sebe prošlo.

Ne sjećam se ko je koga prvi udario, niti kako je došlo do toga da Nino stolicom udara po leđima grdosiju koja me, kao vreću cementa, udara. Ne sjećam se ni odakle mi staklena flaša u ruci, kojom razbijam glavu ovog sivonje. Niti gledam, niti šakama ciljam. Udaram koga stignem i gdje stignem. Nastaje opšti haos u kojem se ne zna ko pije a ko plaća. Rulja kao da je jedva čekala povod, pa sada bije, ne staje. Nino kroz gužvu nešto psuje, a meni, u svoj ovoj muci, naleti smijeh koji ne mogu da zadržim.

"Hajde, hajde, grom te ubio dabogda!" Nino sikće. Ruku mi iz ramena vadi, dok me grubo vuče da krenem. A ja se smijem kao da sam, umjesto cigare, travu pušio.

Iza nas buka i lomnjava i dalje odzvanjaju, a mi se nekako uspijemo izvući van. Sve me boli, na jeziku osjetim okus krvi a kada pogledam u Nina, shvatim da ni on ništa bolje nije prošao. U trenu se osjetim kao govno. Spašavajući moju guzicu, Nino je nadrljao.

"Nino, brate moj", pokušam ali Nino me otrese riječima da se nosim u kurac.

"Izvini druže", iskreno izgovorim. Moj brat me pogleda sa bijesom koji mu frca iz očiju, okrene se pa nastavi da grabi preko ceste.

Požurim za njim, pa kada dovoljno daleko odmaknemo od poprišta tuče, ponovo pokušam.

"Sjeban sam, Nino. Da nisi došao, dosad bih možda bio pretučen. Možda sad ne bih ni išao kući. Brate...ne ljuti se, svega ti."

"Slušaj majmune!" Naglo se okrene, skoro se sudarivši sa mnom.

"Majka će da ti umre od muke ako ovako nastaviš da sereš! Malija me zove i plače, a ja se u pola noći iskradam iz stana ko kakav lopov, nikome ne rekavši gdje idem! Šta da su balvani potegli čakije na nas? Da su izvadili pištolje pa nas, ko zečeve, porokali? Šta bi onda?!" Ulica odzvanja od njegovog glasa a ja šutim jer sam kriv. Gutam neke jebene knedle koje mi u grlu stoje, ali one ko za inat, neće dole.