Ono što je ostalo iza njega

ŠESTO POGLAVLJE

decembar
1997. godina

Vrijeme je proticalo brže nego što sam mogla i zamisliti. Činilo mi se da sam se samo okrenula, a sredina decembra je već uveliko donosila snijeg i minuse. Bližio se zimski raspust i proslava Nove godine. Ljeti sam bila uvjerena da ću Novu godinu proslaviti kod kuće sa mamom i Minjom, ali kada je mama kazala kako bi voljela Novu godinu proslaviti sa kolegicom sa posla, Minja i ja smo lakše dobile dozvolu da se zabavimo sa našim prijateljima u lokalu Ninovog oca.

Vremenom, Minja i ja smo se povezale sa društvom više nego što smo mogle i zamisliti. Osjećala sam snažnu povezanost sa njima i voljela sam ih kao da su moja rođena krv. Nisam bila niti sam se na tren osjetila "izbjeglicom" kako je to jednom Nedžma izgovorila...

Kad smo kod Nedžme, ona je i dalje tjerala netrpeljivost prema meni. Otkako su joj se roditelji rastavili a ona ostala živjeti sa mamom, postala je nesnošljiva. I Minja i ja smo ignorisale njeno ponašanje, međutim taj način kao da ju je još više ljutio. Nedžma je bila psihički loše, ali svi su zatvorili oči pred tim. Pustili su je misleći da će se tako vremenom smiriti i biti bolje, ali od toga nije bilo ništa. Ona je trebala pomoć prije nego stvar postane ozbiljnija.

Keno je totalno poblentavio...sve o čemu je mislio i govorio, bila je Minja. Zaljubio se preko ušiju, a ni Minja nije bila imuna. Kezila se od uha do uha, bilo da smo u društvu bilo da smo u stanu. Njen neosnovan strah o kojem mi je pričala, nestao je što mi je bilo posebno drago. Nije više bila plahovita djevojčica. Sada je većinu vremena bila sretna i nasmijana. Činilo se da sve naše rane zacjeljuju...Činilo se da se život i dalje nastavlja.

Međutim, grižnja savjest je svakoga dana uzimala od mog zdravog razuma. Bila sam pred pucanjem. Svakoga dana bih se spremala Timuru reći šta sam one večeri čula i vidjela sa prozora moje sobe, ali bih u posljednji tren odustala. Bio mi je drag. U njemu sam pronašla toplinu i utočište, a on u meni nešto pred čim može prosuti sve svoje slabosti, suze i bol. Bili smo savršena dopuna jedno drugom, i radije bih se davila u šutnji i savjesti nego istinom ga izgubila.

"Ne znam šta se dešava sa njim. Pogledaj ga...", pažnju ponovo posvetim razgovoru koji se odvija između nas djevojaka. Obmotam prste oko šolje toplog čaja, dok pogledom tražim Ninoslava. U posljednjih mjesec dana, postao je neprepoznatljiv. Niko ne zna šta mu se dešava jer apsolutno nikome ne dopušta da mu se približi. Pričalo se jedno vrijeme da je imao djevojku iz druge škole, ali sve je ostalo na priči. Dolazim do zaključka da prekid nije baš bio dobar, jer je Nino postao totalno drugi mladić. Flertuje sa kojom god djevojkom stigne, smješka im se a onda sa njima odlazi ko zna gdje. Svojim ponašanjem nekome tjera inat, a ta djevojka sa kojom je hodao, kavez mu je žestoko prodrmala.

"Pokušala sam jučer progovoriti koju sa njim, ali znaš njega. Smješak na lice i utisak da ga boli briga za sve. Najbolje da ga pustimo na miru. Proći će ga. Biće djevojaka." Majda dometne, pa promijeni temu. Škola, završni časovi, ocjene i proslava Nove godine koja je, čini mi se, bila važnija i od škole.

"Vidi ga...ode sa onom fufom." Selma gadljivo izgovori kada ugleda Ninoslava kako ponovo odlazi iz lokala.

"Ma pusti konjinu! Neka radi šta hoće! Doći će njemu iz dupeta u glavu, pa ću ga ja pitati koliko je sati!" Jasmina odmahne rukom, pa nabaci ruksak na leđa.

"Odoh, čekaju me moji kod kuće. Vidimo se djevojke." Pošalje nam poljupce kroz vazduh, pa požuri. Kroz pola sata, svako krene svojoj kući, a kada ustanem i ja, riječima me zaustavi Ninov otac, Miroslav.

"Zaljubio se u tu jednu malu." Ne gledajući me, nastavi prati čaše ispod šanka.

"Ko? Mislite na Ninoslava?" Zbunjeno upitam, sporo povlačeći zip na zimskoj jakni.