Ono što je ostalo iza njega

-DEVETO POGLAVLJE-

NINOSLAV POPOVIĆ

Jedan je sat iza ponoći, a naš Manuel i dalje gori! Padam sa nogu od umora, tata isto, a društvo uskoči pomoći bez i jedne riječi. Niko nema raju kao što je moja! Mladi, ludi ali uvijek tu jedni za druge. Zenički do kosti, što bi naši ludi Zeničani rekli!

Podignem pogled dok mi drug iz škole govori narudžbu, međutim pogled mi odluta prema Maliji, koja je očigledno uzrujana zbog nečega. Spajam kockice u glavi, dok stavljam piće na šank pa pogled bacam za stol gdje se smjestila moja raja. Kao što sam pretpostavljao...Timur, koji više ne zna šta bi ni kako bi, i Nedžma...udahnem duboko, ne znajući više šta misliti.

Niko nije blesav a bome ni lud. Svi vidimo Timurove poglede i Malijine osmijehe. Jasno je k'o dan da su pukli jedno na drugo još od prvog pogleda, ali mene brine nešto drugo...

Nedžma je od malena zaljubljena u Timura. Iako je taj odnos sve do sad bio prijateljski, jasno se mogu sjetiti dana kada je Nedžma od bijelih čaršafa pravila vjenčanicu, svima govoreći kako će se udati za Timura i da će zauvijek biti zajedno. Bila je dijete, moguće da su sve to bile neke bubice...ma koga ja zajebavam?! Nedžma je počela pokazivati bijes, a Timur čini ono što je oduvijek činio. Ne želi biti u svađi sa njom...

Gužva za šankom se malo smiri, pa iskoristim nekoliko trenutaka kako bih popričao sa Timurom. Provučem se kroz gužvu, djevojke sa kojima sam se družio prethodno vrijeme, dodirnu me u prolazu time obećavajući neku kasniju zabavu a ja, šmeker i znalac, dijelim osmijehe kao da ih pune džepove imam. Na tren, tupa bol udari mi u prsa, ali ignorišem...Ako sam mogao dosad, zašto ne bih odsad, jebote?!

"Kako ide?" Lupim Timura po leđima, usput namigujući Nedžmi.

"Idem se malo protegnuti." Nedžma dovikne sa zadovoljnim osmijehom na usnama. Iskoristim nekoliko slobodnih trenutaka kojih imam, pa klimnem glavom prema Timuru koji ne izgleda ni malo sretno.

"Je l' brate, šta je to sa tobom? Kakav je to ljubavni trougao?" Malo se i našalim, ali njemu baš do smijeha i nije.

"Ne zajebavaj." Pogleda me mrko, iskapi kolu sa stola, pa naglo ustane.

"Gdje ćeš? Reci mi šta je to sa tobom i Nedžmom? Zašto je naša Sarajka onako naglo otišla?"

"Imam posla, Nino."

Uhvatim ga za rame grublje nego što sam htio, pa ga vratim korak unazad.

"Kakvog posla?" Upitam ozbiljno, dok me šake svrbe u želji da se sastave sa njegovim licem.

"Lijepog posla." Naceri se izazivački.
"I jako unosnog posla." Zacrni mi se pred očima, dok mu se približavam licem u lice. Pušemo jedan u drugog kao dva razjarena bika, ali nijedan ne popušta. Timur je jako impulsivan kreten koji ponekad želi nemoguće stvari u životu. Ja sam nešto prizemniji ali sa jednim okom ukoso kojim skeniram dupeta zgodnih treba. Iako smo različiti, ipak imamo nešto zajedničko. A to je da bismo jedan za drugog život dali. Isto vrijedi za naše cijelo društvo.

"Obećao si da ćeš završiti sa tim jebenim sranjem." Na granici pucanja, procijedim kroz zube.

"Jesam, ali nisam rekao kad." Ponovo se naceri a meni žuta minuta otkuca u glavi. Ni čekam ni tren dok mi se šaka sastavlja sa njegovim nosem. Timur se zatetura hvatajući se za korijen nosa...krvav je ali i to mu je malo!

"Šta radiš, jebem li ti...?!" Tata me povlači za ramena, onda prilazi Timuru gledajući jesam li ga dobro udesio.

Raja, vidjevši gužvu na minut zamukne, ali onda zabava ponovo krene. U vazduhu puca napetost, Jasmina i djevojke prilaze ne previše uzrujane jer znaju da se mi tako sa vremena na vrijeme pokoškamo, ali rijetko kad da je to koškanje eskaliralo krvlju.