Ono što je ostalo iza njega

TREĆE POGLAVLJE

Minja bez kucanja upada u moju sobu, što mi poprilično zasmeta. Pogledam je ispod oka a onda se ponovo posvetim prepisivanju rasporeda časova na novi papir, jer mi je prethodni uništen križanjem i brljanjem.

"Šta radiš?" Uguram papir u svesku odlučivši da ću kasnije dovršiti pisanje rasporeda. Uzdahnem i dalje razočarana maminim negativnim odgovorom.

Prije nekoliko sati je došla sa posla, a ja sam kao najveća naivčina poletila misleći da će mi dopustiti izlazak. Njeno NE je bilo dovoljno jasno i glasno, da mislim kako će mi i danima kasnije odzvanjati u glavi.

Slegnem ramenima na Minjino pitanje. Ostavim svesku na noćni ormarić pa se zavalim na krevet.

"Šta je bilo? Što otpuhuješ toliko?" Minja se potrbuške ugura pokraj mene, i tako njena neuredna punđa na vrhu glave, još više dođe do izražaja.

"Pitala sam mamu da me pusti u izlazak sa prijateljima koje sam danas upoznala, ali mi je stavila do znanja da nema hodanja po kafićima noću. Mislim, nije mi se toliko išlo ali to mi je bila savršena šansa da se sprijateljim. Ovako će svi misliti sa nisam došla jer mi možda neko od njih ne paše."

"To su gluposti i ti to znaš." Moja mlađa sekica prevrne očima.

"Zašto bi bilo ko od njih pomislio da ti ne pašu? Poznajete se tek par sati...nije da si mogla razviti neke prijateljske osjećaje za tako kratko vrijeme."

"Oni su mi kao društvo "sjeli" i danas mi je bilo ugodno sa njima. Bilo bi mi krivo ako od tog prijateljstva ne bi bilo ništa." Promrmljam.

Minja prasne u smijeh, što me natjera da stisnem usne u ravnu crtu.

"Ne budi dramatična već smisli kako ipak natjerati mamu da te pusti. Zatvorila si se u sobu žaleći, a nisi ni pokušala smisliti način da ipak odeš."

"Kako nisam?!" Naljutim se jer je moja mlađa sestra u pravu. Samo sam prihvatila mamino 'ne', nadurila se i pobjegla u sobu. Uspravim se u krevetu a onda pogledam na mali sat pored mene. Pola osam je i društvo je već tamo sigurno.

"Lijepo! Nisi ni prstom mrdnula!"

"Minja, ne viči toliko. Čuće te mama." Pokušam da je utišam a ona iskoči iz kreveta i širom otvori vrata sobe.

"I ti si mi starija seka! Umjesto da se družimo, ti si se zabila u ovu sobu i tu jadikuješ! Ni grad mi nisi htjela pokazati! Cijeli dan te molim da idemo da hodamo, a ti ko mumija!"

"Halo majmune, šta pričaš ti?" Otvorenih usta gledam u Minju, kojoj još i suzica iz oka kane.

"Djevojke, kakva je ovo dreka?" Mama ko tornado uleti u sobu, pa nas počne naizmjenično gledati. Trepćem...a onda mi sine!

"Minja je dijete koje ne razumije potrebe starije sestre. Krivi me što nismo išle u obilazak grada, a jasno sam joj rekla da nam nisi dala dozvolu. Ka protiv mamine riječi ne mogu!" Naglasim posljednje riječi, obraćajući se i mami i Minji.

"Dobro dosta! Malija, rekla si mi da su te drugovi pozvali u neki kafić, a nisi mi rekla da ideš u obilazak sa Minjom?" Mama se podboči a meni se jezik zapetlja. O Bože, užasan sam lažov!

"Zapravo, večeras smo skupa trebale ići na sok sa njenim novim prijateljicama i vratile smo se do deset navečer. Malija se sprijateljila sa mnogo njih iz nove škole, a ja nisam uspjela pronaći nekoga ni za običan razgovor. Samo smo htjele sa se družimo, ništa drugo."

"Minja sine, nemoj da plačeš. Tek je prvi dan škole i sigurno ćeš pronaći drugarice sa kojima ćeš se družiti. Tu smo tvoja seka i ja...nisi sam, sunce moje." Glumica Minja se još jače rasplače, a mama glasno otpuhne.