Ono što je ostalo iza njega

24.

24. jula 1998.
petak uveče

Timur Maličević

"Da naše obećanje ne ostane nepotpuno", izgovorim nakon što progutam knedlu težu od ovog očaja u meni. Društvo je iznenađeno. Šute, iako su do maloprije pjevali i smijali se. Na tren pomislim da je ogromna greška bila doći u Neum i pridružiti im se, ali onda Armin skoči na noge i poleti mi u muški zagrljaj.

"Pa burazeru moj lijepi, dobro nam došao."

"Hvala, riđokosi moj", šaljivo mu rastresem kosu a on me pesnicom udari u stomak.

Raja mi prilazi i pozdravlja me, međutim Malija, Minja i Nino ostaju sjediti. Nino je ljut na mene jer sam u blatu do guše, ali ne mogu mu objasniti. On ne shvata da sam svoj bijeg pronašao u stranputici. Koliko god pogubno za mene bilo sve što činim, to mi je jedini bijeg od krivice koja me neprestano nagriza.

Nekoliko minuta kasnije, sjednem na kamenje između Majde i Selme. Nakratko uhvatim Minjin pogled kojim mi jasno poručuje da nisam dobro došao, pa gledam u kamenje ispred mene, samo kako ne bih došao u iskušenje pogledati Maliju.

Tri su dana kako si otišao,
nisi mi se čak ni javio,
možda si me već preboleo,
a možda me nisi ni voleo...

Jasmina ponovo zapjeva, još poneki glas joj se pridruži a kada se gitara u neposrednoj blizini začuje, većina se zbunjeno pogleda.

"Je li se to meni čini, ili stvarno čujem negdje melodiju?" Jasmina prestane pjevati.

"Ne čini ti se." Malija progovori prvi put otkako sam sjeo sa njima. Njen glas me pogodi kao čekić vrelo željezo. Ne mogavši više izdržati ne gledati je, podignem pogled ka njoj, iako sve u meni urla da to ne činim. Kao da je samo moje željne oči čekala, već me spremno gleda. Nasmiješi mi se kao da mi govori da će sve biti u redu. Da je tu. Da me ima. Da će me spasiti od vlastitog posrnuća. Da će golim rukama zadaviti svaku utvaru naših života koja se usudi vezati nam ruke i zatrovati um. Sklonim pogled sa njenog jer je jebeno teško. Ne mogu da je gledam, ne mogu da je ne pogledam.

"Nadam se da ne smetamo", neki lik sa dugom kosom prilazi, a za njim ide još jedan koji nosi gitaru u rukama.

"A to si ti svirao?" Jasmina uzbuđeno izgovori, a Armin je mrko pogleda.

"Jesam", lik sa gitarom nasmijano izgovori a ja se pak zagledam u dugokosog. Djeluje mi tako poznato. Mogao bih se zakleti da sam ga negdje već vidio. Međutim, sva moja nagađanja ispare kada se dugokosi obrati Maliji...kao da je već poznaje.

"Kako stopalo?" Upita je a meni se neki odvratni osjećaj probudi u stomaku. Ona mu se još i osmijehne. Koji kurac mu se smije ako ga ne zna? Ili zna? Pa jebemu!

"Super je, doktore. Hvala na brizi." Još se i šali s njim. Mene više i ne gleda. To sam i htio, zar ne? Da bude što dalje od mene i da je moje oči više ne vide?

"Nisam doktor, ali tebi mogu biti." Pogled mi poput munje poleti ka Maliji koja se više ne osmjehuje. Očima šara po društvu koje je utonulo u neprijatnu tišinu a kada nervoznim pogledom okrzne i mene, zažalim što sam uopšte dovukao guzicu u Neum.

"Sjedite sa nama", Selma razbije šutnju, a ova dva tipa kao da su jedva dočekali da ih neko pozove.

"Da nastavimo?" Gitarista upita Jasminu a ona duboko udahne. Sekund kasnije, nastavlja sa pjesmom. Kako svaka riječ biva otpjevana, tako imam utisak da je svaka namijenjena meni.

Ne znam zašto mučim sebe, kada je meni i Maliji već odavno stigao kraj. Ne znam kako i dalje može ovako umilno da me gleda kada je i sama svjesna da je gotovo. Bio sam toliko loš prema njoj i imam taj konstantni poriv koji me tjera da je povređujem...Ne znam da li mi svaki njen suzni osmijeh dođe kao kazna ili prećutni oprost...Šta god da je, meni nije dovoljno. Ja i dalje trgam svoje tijelo iz ove kože. I dalje molim Nedžmu da mi da mir i da me ne boli ovoliko. Ko bi rekao da mrtav čovjek može više da zaboli od živog? Misli li i Malija tako?