Ono što je ostalo iza njega

ČETVRTO POGLAVLJE

NINOSLAV POPOVIĆ - NINO

Skoro je ponoć dok se lokal prazni i u njemu ostajemo tata, društvo iz škole i ja. I oni se lagano dižu i spremaju za polazak jer ipak treba sutra rano ustati za školu.

"Mogli smo vam malo pomoći dok nismo otišli. Ha, čika Miroslave, šta kažete?" Jasmina ponudi pomoć, ali moj otac spremno odbija. Nikada nije dao mojim prijateljima da pomažu, ne zato što nije volio da mu se bilo ko petlja u posao, već što je nas bilo mnogo a tata nije mogao svakoga isplatiti ponaosob. Iako je moja raja strogo protiv toga, ipak na kraju prihvate očevu odluku. Znaju da protiv Miroslava Popovića malo ko može.

"Hajde sine, idi i ti. Sutra ti je škola." Otac mi kaže kada ostanemo sami u lokalu.

"Pomoći ću ti, pa možemo skupa." Kažem, ali otac ni da čuje.

"Hajde, hajde...dovoljno si pomogao. Imaćeš posla dovoljno kada birtiju ostavim tebi." Nasmijem se, odmahnuvši glavom.

"Ima do toga još", kratko kažem. Odnesem mu posljednje čaše, predam tacnu i krpu koju sam zadjenuo za džep vrećastih hlača.

"Mislio sam razgovarati sa tobom i majkom ti što se tiče birtije, ali mogu ti i sada reći. Još malo pa će vlasništvo biti na tebi. Ostavljam ti sve u amanet."

Namrštim se, gledajući u oca. Moj otac, Miroslav Popović je bio jak i stasit čovjek. Sa grubim licem i prosjedom kosom, važio je za čovjeka kojeg se većina pribojavala. Ja ga se nisam bojao, već sam ga poštovao. Kružile su gradom neke priče o očevom ponašanju za vrijeme rata dok je bio pozicioniran u Sarajevu kao vojnik, ali nijednu priču nisam uzimao ka srcu. To je bio moj otac. Moja ruka koja me vodi i usmjerava na pravi put. Čovjek koji nikada ne bi bacio ljagu na naše prezime.

"Šta pričaš, bolan? Kakav amanet? Zar odlaziš negdje?" Upitam iznenađen.

Kao rođeni Zeničanin, ocu nikada na pamet ne bi palo otići iz svog grada, ali njegove riječi me počinju moriti.

"Pričaćemo sutra kada se vratiš iz škole. Hajde sada, briši kući. Majka ti je sama." Odmahne rukom. Odlučim ne navaljivati jer je kasno a obojica smo umorni.

"Vidimo se", pozdravim ga pa krenem prema vratima.

"Pazi na sebe", dobaci mi. Klimnem glavom izlazeći na prohladan zenički vazduh.

Razmišljam o očevim riječima...znam da situacija u gradu nije sjajna i da je rat ostavio traga ali borimo se. Narod polako otvara radnje koje su za vrijeme rata prisilno zatvorene, a one koje su odolile mecima i granatama počinju jače da rade. Treba se uzdignuti iz pepela i gledati prema naprijed. Nisam vjerovao da bi moj otac otišao u inostranstvo za boljim životom, ali počinjem vjerovati da će napraviti upravo to.

Grad je pust i otužan. Nigdje žive duše nema dok brzim koracima idem ka svojoj mahali. Uvijek kada prolazim pored mjesta na trgu gdje je prije četiri  godine bačena granata, nešto me u grudima žacne...jebiga, poginuli su ljudi koje sam poznavao i sa kojima sam se uvijek pozdravljao. Tu je poginuo i Majdin babo, čika Esad.

"Nino", tihi glas mi izgovori ime. Momentalno se zaustavljam, gutajući knedlu koja me skoro pa uguši. Okrećem se, dok mi tijelo trne na jedan lijep i nov način.

"Iman? Šta radiš ovdje?" Upitam sa pola glasa. Ne vjerujem da je ispred mene. Stoji iskonski savršena, idealna i nepromišljena. Ne bih znao opisati želju i čežnju koja me vuče ka njoj. Prećutno mi je zabranjena. Prećutno sam i ja zabranjen njoj. Ali iako smo savršeno svjesni zabrane koju se još nijedno od nas nije usudilo izgovoriti, privlačimo se jedno drugom kao dva magneta.

"Čekala sam te", stidećno izgovori. Njen stid mi je mio...tako je drugačija. Tako posebna. Priđem joj, ali ostanem na pristojnoj udaljenosti. Njen miris mi opija glavu, ali trudim se izgledati normalno.