Ono što je ostalo iza njega

-OSAMNAESTO POGLAVLJE-

Ruku obmotanih oko savijenih koljena, i bolnih kapaka ispod kojih i dalje naviru suze, sjedim na podu ispod prozora. Bolna leđa me opominju da se konačno pridignem i odem u krevet, jer je isuviše mnogo vremena prošlo otkako sam Timura posmatrala kroz prozor i otkako je, bijesan i povrijeđen, otišao.

Dok prislanjam dlanove na suzne oči, jecaj mi se otme sa usana. Rekla sam Timuru ono što sam toliko dugo krila. Ne osjećam olakšanje kako sam nekada ranije mislila da ću osjetiti. Naprotiv, probudila mi se toliko jaka bol koja mi uporno dubi na glavi i uvjerava me da me Timur više neće htjeti ni pogledati. A i kako bi mogao? Krila sam mu da sam vidjela ljude kako tuku čovjeka kojeg je Timur volio više od rođenog oca. Čak i kada sam saznala da je čovjek iskrvario na smrt nedaleko od moje zgrade, opet sam prešutila. Da mi mama nije zaprijetila, možda bih Timuru bila od pomoći. Možda se ne bi upetljao u društvo za koje sumnja da su umiješani u ubistvo. Možda ne bi sebe doveo u opasnost. A možda...možda bismo i dalje bili skupa.

Ranije nisam znala kako da sve kažem Timuru. Nisam čak znala ni kako da mu prešutim. Sada kada sam mu rekla istinu, ne znam kako da mu ponovo budem u blizini. Međutim, moram. Jer ako ostane sam bojim se da bi mogao da posrne.

Naglo se podižem sa poda, brišući suze. Taman da otvorim vrata sobe i krenem u dnevni boravak, Minja upada u sobu, kao po običaju, bez kucanja.

Naglo se zaustavim ispred nje, a ona me smoreno pogleda. Polako, njen pogled iz smorenog prelazi u šokirani.

"Šta je bilo?" Oprezno izgovori.
"Pomakni se." Izgovorim, prolazeći pokraj nje.
"Šta je bilo, reci mi?!" Govori, idući za mnom ali previše se bijesa gomila u meni, da bih joj staloženo odgovorila.

"Ti si kriva!" Viknem, kada ugledam mamu kako sjedi u fotelji. Ona trzne pogledom sa televizora na mene.

"Ti si za sve kriva! Da onda nisi onako naglo reagovala, možda bi onaj čovjek preživio. Da smo pozvale hitnu, možda ne bismo bile svjedoci jednog ubistva! Čovjek je ubijen pred našim očima mama, a mi nismo ništa napravile!" Moja vika prelazi u ponovni plač.

Mama se u tren oka stvori ispred mene, pokušavajući me uzeti u zagrljaj. Odgurujem je, ne usuđujući se pogledati u nju, znajući da ju je moje odgurivanje zaboljelo.

"Taj čovjek je Timuru bio kao otac, a mi nismo ništa napravile da ga spasimo. A mogle smo. Mogle smo, mama!"

Dodir njenih malih ruku na mojim obrazima, ispune me sramom što na ovakav način pričam sa njom. S druge strane, poželim da je moje riječi bole kao što me boli Timurova bol. Bol koju sam mu ja nanijela.

"Smiri se i reci mi o čemu se radi." Mama je mirna. Moja duša je puna nemira.

"Rekla si mi da šutim. One noći kada smo čule buku. Otvorila sam prozor i vidjela ljude u crnom ali ti si mi rekla da se pravim da ništa nisam vidjela!"

"To je bilo za tvoje dobro. Za naše dobro!" Mama protisne kroz zube, međutim ne želim da popustim. Ne smijem da popustim.

"Je li za naše dobro i to što su čovjeka sutradan našli mrtvog kod kontenjera? Što smo mogle makar hitnu da nazovemo? Što je jadan čovjek bukvalno pored nas iskrvario, dok smo se mi vraćale u krevet na spavanje?!"

"Imaš li srce, mama?!" Ponovo viknem. Šamar koji mi, sekund kasnije, zacrveni obraz, podsjeti me na sve što želim da zaboravim.

"Sram te bilo! Sa majkom ovako pričaš?! Kada dođeš u moje godine i kada prođeš sve što sam ja prošla, možda i shvatiš da svijet nije onakav kakvim ga ti zamišljaš! Šta bi uradila da sam te pustila da pomogneš? Vikala bi kroz prozor da ga puste? Rekla bi da ćeš zvati policiju?! Šta bi uradila?!" Treptajima pokušavam odagnati suze, dok se majčin glas odbija od zidove stana.