Ono što je ostalo iza njega

PRVO POGLAVLJE

1. Septembar 1997. godine, srijeda

"Povratiću." Minja prigušeno zastenje pored mene a ja joj očima dam znak da ušuti.

"Djevojke, nešto nije u redu?" Mama izdigne obrvu, upozoravajući nas da se ista priča neće više ponavljati u nedogled, i da je naš novi početak na ovom mjestu i u ovom gradu, zapečaćen.

"Ne dopada mi se ovdje! Kao da živimo u tvornici dima, a ne u gradu koji bi trebao biti bolji od našeg šehera! Hoću nazad u Sarajevo, mama! Hoću svoje prijatelje! Hoću svoj stan!"

"Minja prestani!" Glasnije šapnem. Kao četrnaestogodišnja djevojčica koja nema pojma šta želi, zaista se ponekad ponaša poput razmaženog djeteta.

"Neću!" Obrecne se na mene.

"Otkako smo stigle, nagovaram te da izađeš i upoznaš grad, eventualno i nove drugarice, ali ti odbijaš. Prema tome, sve dok se ne trzneš i pogledaš malo oko sebe, bićeš takva. Pod 'takva' podrazumijevam drska, bezobrazna i neposlušna...Minja dušo. Dajem sve od sebe da tebe i Maliju izvedem na pravi put. Nemoj da nam otežavaš. Brzo ćeš se priviknuti na život u Zenici, obećavam." Mama priđe pa poljubi Minju u obraz. Mene pogladi po glatkoj tamnoj kosi, pa spusti jedan lepršavi poljubac na nju.

"Izvini mama." Minja promrmlja pa pokajnički spusti glavu. Osmijehnem se svojoj sestrici, ponajviše zbog toga što je razumijem i što mogu osjetiti svu njenu nelagodu zbog našeg preseljenja u ovaj tmurni grad.

Pa dobro, nije baš tmuran. Početak je septembra i iako je rano jutro, zrake sunca se i dalje bore gurajući se kroz oblake. Natjeram se svrnuti pogled sa prozora, pa pogled ponovo prebacim na Minju koja je kopija našeg rahmetli tate Damira.

Danas je prvi dan nove školske godine. Minja kreće u osmi razred osnovne škole "Vladimir Nazor", dok ja krećem u drugi razred gimnazije. Knedla straha i treme ubija me u pojam, govoreći mi kako neću biti sretna u novoj školi i da neću pronaći nijednog prijatelja, a sve to me čini razdražljivom i pomalo tužnom. Na Sarajevo sam navikla ma koliko život bio težak...tamo sam rođena, odrasla, stekla prve prijatelje, prvu simpatiju...život. Ovdje imam mamu i Minju. Pitanje je da li ću i u školi makar nekoga imati...
"Idemo ako ne želimo da zakasnimo." Mama nam se ohrabrujuće nasmije, Minja prostenje kao da je neko na nišanu drži, a ja praviše entuzijastično poskočim spremna za nove pobjede. Aha, kako da ne.

Dok se spuštamo niz stepenice sa drugog sprata zgrade, mama nam opet ponavlja šta danas radimo poslije nastave. Mama odlazi na trafiku u kojoj započinje sa radom, Minja i ja završavamo sa časovima otprilike u isto vrijeme i ja, kao starija seka, odlazim po nju pa se skupa vraćamo u stan. Mama nam govori da idemo i prošetamo kako bismo bolje upoznale Zenicu, ali Minja odrično odmahne glavom. Slegnem ramenima ništa ne govoreći, ali istini za volju, ako Minja u buduće ne bude željela, ja ću sama otići u obilazak grada.

Ispred zgrade sa izblijedjelom crvenom fasadom, mama nas još jednom poljubi a onda se rastanemo.

"Hoćeš me otpratiti?" Minja me upita dok hodamo ulicom između dva reda zgrada.

"Mislila sam da znaš gdje je škola."

Minja se progura pored mene uz uske stepenice koje vode na široki trotoar, a kada izađemo na trotoar koji vodi do glavnog trga, uhvatim je za ruku.

"Šta je?!" Sijeva očima na mene, a ja ponovo ostanem bez teksta zbog njenih naglih promjena raspoloženja. Obrazi su joj blago rumeni a na njima se da vidjeti poneka bobuljica, za koje znam da ih ona prezire. Imam ih i ja, i znam da nekada moraju proći. Ipak smo u tim godinama kada su bobuljice sastavni dio nas i teško sa možemo protiv njih.