Ono što je ostalo iza njega

-TRINAESTO POGLAVLJE-

20. marta 1998.

Na pola uha slušam nastavu, dok sam drugom polovinom svugdje pomalo. Glava mi se raspada od bola, dok po mene dolazi posljedica sinoćnjeg nespavanja. Na svako pitanje koje mi Jasmina ili neko od društva postavi, odgovaram odsutno, dok Nedžma ne prestaje bacati svoje otrovne poglede prema meni. Ignorišem je koliko mogu jer ona to ne podnosi, ali uporna je. Ne kažu bezveze da zlo nikada ne miruje. Dok smo sjedili na zidiću iza škole za vrijeme velikog odmora, odbila sam sendvič koji mi je Timur bez riječi pružio. Nakratko je zavladala tišina među društvom, međutim sekund kasnije svi su se pravili kao da se ništa nije desilo. Osjetila sam Timurov pogled na sebi. Nisam htjela da misli kako sam ucviljena i povrijeđena poslije njega, pa sam mu prkosno uzvratila pogled. Moj pogled mu je davao jasnu poruku. Kriv je, bez obzira koliko se pravdao besmislenošću, a ja sam i dalje povrijeđena makar tu činjenicu negirala do iznemoglosti.

Droga. Jedna riječ koja mi u glavu poput bubnja udara. Sjećam se jednog momka koji je živio u mojoj mahali u Sarajevu. Zvali su ga Ćelo. Bio je poznat kao strah i trepet, pogotovo na Alipašinom, jer je to bila njegova samoprozvana mahala. Svi su jako dobro znali čime se bavi jer je u to vrijeme bio dio kriminalne grupe, koja se prozvala Delijama. Pričalo se da nudi drogu omladini pa ih kasnije vrbuje kao dilere, obećavajući im lako stečene pare. Mnogi su na taj način posrnuli i uništili sebi život, dok je Ćelo na kraju skončao, čini mi se, najgore od svih. Nudeći, prodavajući i usput koristeći drogu, postao je teški zavisnik. Jednog dana odjeknule su vijesti koje nas i nisu iznenadile, ali koje su na kraju ipak bile žalosne. Ćelo se predozirao. Mjesecima se borio za život, zajedno sa svojim roditeljima koji su već bili digli ruke od svega, i kada je uspio izaći iz ralja smrti, nešto se sa njim desilo. Saznali smo da mu je mozak oštećen, te da su mu ruke ostale paralizovane. Dugo poslije toga, kada ga je mama na ulici zajedno sa njegovom mamom srela, rekla nam je da je Ćelo ponovo postao dijete iako je imao dvadeset i pet godina. Kosa mu je narasla a njegovo ponašanje i radovanje sitnicama, bilo je ravno djetetu od četiri godine. Ne volim reći da ga je Bog kaznio za sve što je napravio, ali iako u svemu tome ima kazne, sa druge strane cijele nesreće tu je i sreća, jer je dobio šansu da krene ispočetka. Mnogi koje je taj Ćelo udesio svojom rukom, nažalost nikada nisu dobili drugu priliku.

Zato, iako sam kivna na Timura i iako mi je slomio srce na milion dijelova, ne smijem iz glave izbaciti tu odvratnu istinu da on sa sedamnaest godina, prodaje drogu. Povjerovala sam mu kada mi je rekao da ne koristi to sranje, ali ipak tanka je granica između prodaje i uzimanja. Moram nešto učiniti i pomoći mu da se riješi te opasnosti. Možda više nismo zajedno, možda više nikada nećemo ni biti...zanemariću to. Drogu ne smijem da zanemarim.

Hoćeš li imati malo vremena poslije škole? Moram popričati sa tobom. Ozbiljno je.

Otkinem komadić papira iz sveske, savijem ga, pa se okrenem praveći se da nešto uzimam iz torbe. Gurnem papirić preko stola do Ninoslava, dok ga on uzima i zbunjeno odmotava. Klimne mi glavom, a ja se okrenem naprijed praveći se da ne vidim Jasminin zabrinuti pogled.

***
Ninoslav Popović

"Ne znam odakle da počnem, ali sigurna sam da i ti znaš o čemu se radi." Sarajka Malija nervozno steže naramenicu ruksaka još otkako smo se pustili iz škole. Krenuli smo prema ušću Bosne, kako bismo na miru mogli razgovarati. Malija kaže da je ozbiljno, a mene već lagano obliva hladan znoj.

"Pretpostavljam i zaista ne znam šta bih ti rekao. To se već odavno otelo kontroli." Teško progutam dok mi odvratne slike naviru u glavu. Najradije bih se volio baciti u ovu Bosnu pa se riješiti krivice koja me jede, ali stvari se na takav kukavički način, ne mogu riješiti.

"I to tako mirno kažeš?!" Malija podvikne zaustavljajući se u mjestu. Ustuknem kada me prostrijeli vatrenim pogledom pa se i ja dodatno ražestim.