Kraj - drugi deo

1.5K 94 20
                                    

Prošla su dva dana otkada sam pričala sa tetkom. Pokušavala je da mi objasni sve ali meni kao da su još falili odgovori. Od njega. Loren. Mog oca. Samo što nisam imala snagu za Nejtana i Loren. A onda u  glavi mi se uvrtelo nešto što mi je otac davno govorio.

-Sve odgovore ćeš naći u Lotos knjizi!

Nisam mogla da znam gde je tačno knjiga i da li je bačena. Ipak sam se uputila ka svojoj staroj kući. Nekada davno, porodični dom u kom smo svi živeli nesrećno. Kuća se nije prodala, već je ostavljena da sama propada kao što smo mi propali. Nikome nisam rekla gde idem, uzela sam od Meline ključeve od auta i samo se zaputila ovde. Već neko vreme samo sedim u autu i posmatram je. Deset godina nisam kročila u nju. Čak nemam ni ključeve od nje. Ali sam voljna da uđem u nju. Iako je dan i može svako da me vidi, to me ne dotiče mnogo. Izlazim i konačno kročim na stazu koja vodi do moje nekadašnje kuće. Udahnem duboko i potisnem sva sećanja koja odjednom naviru u mojim mislima. Uputim se stazom koja vodi iza kuće jer znam da me ovde niko neće videti kako ulazim. Niko nikad nije znao da sam imala skriven ključ od zadnjih vrata kuće koji mi je bio opcija kada sam se iskradala kao tinejdžerka. Dolazim do vrata i penjem se na betonsku saksiju i iznad vrata izvlačim jednu malu ciglu. Iz njene rupe uzimam ključ i vraćam je. Opet malo zastanem pre nego što otključam vrata, a onda nikad hrabrije i odlučnije nešto nisam uradila. Ulazim u kuću i odjednom me zapljusne miris ustajalosti. Mračno je i sve je prekriveno belim platnima. Samo malo spoljne svetlosti koja se probija kroz prozore osvetljava mi put kroz hodnike. Idem pravo do očeve radne sobe i otvarajući vrata od njih ispred mene se stvori slika kada sam ga videla kako sebi oduzima život. Trgnem se kao da sam čula taj grozan zvuk. Zažmurim i izbrojim do deset, a kada otvorim oči vidim samo prekriven nameštaj. Odlazim do njegovog radnog stola i skidam platne sa njega. Sve je na njemu netaknuto. Kako je uvek držao stvari na stolu i dalje stoje isto. Prstima pažljivo prelazim preko stvari, plašeći se da ako ih pomerim uništiću svako lepo sećanje na njega. 

Neka toplina kao da me obgrli. Kao da je on pored mene. Sećanja i emocije me obuzmu, ali brzo se trgnem. Ne želim trenutno ništa od toga. Počnem da otvaram fioke od stola tražeći njegovu knjigu. Nema je nigde. Odlazim do sefa, jer znam da mu je bila dragocena pa me ne bi čudilo da je tu čuvao, ali naravno sef je poluotvoren i prazan. Okrećem se oko sebe, i onda krenem ka policama sa knjigama. Skidam velika platna i počnem da kašljem od prašine koja pada sa njih. Udaljim se korak kako bi bolje pogledala knjige ali ih ima mnogo. Kako ih je moja majka mrzeći, uvek govorila bezvredne i bespotrebne koje skupljaju prašinu. Ipak, tu knjigu bi uvek prepoznala. Korice su joj istrošene i stare. A mali deo latice cveta Lotosa, se nazire u uglu knjige. Ne mogu da je dohvatim, pa se penjem na malu stolicu koja stoji pored police. Uzimam je i brišući prašinu sa nje kao da sam pronašla skriveno blago oblije me neka toplota pomešana tugom i srećom.

Idem do radnog stola za koji sednem i drhtavo otvorim prve stranice knjige. Na njima su slike raznih lotos cvetova. Tekst o njihovom postojanju i značenju. Listam par stranica i prisećam se poslovica koje mi je otac izgovarao iz ove knjige. A onda dodjem do stranica na koje su zakačeni mali crteži  koje je crtao. Kada pomislim da ovde neću ništa naći, stranice kao da se same otvaraju. Na svakoj su zalepljeni papirići na kojoj pišu posvete. Njoj. Nejtanovoj mami. Ruke počnu da mi drhte dok dodirujem stranice, a onda naletim na istu sliku koju sam videla kod Nejtana. Njih dvoje nasmejani i zaljubljeni. Jedno je sigurno, voleli su se. Prelazim prstima po slici i pokušavam da potisnem suze, ali bezuspešno. Svaka napisana reč ovde je udarac za mene. Očeva ljubav i patnja je sve nas lišila mira i sreće. Nina i ja nismo plod ljubavi naših roditelja, već kolateralna šteta. Na sledećoj strani mi ispadnu dve koverte. Na jednoj piše njeno ime na drugoj ime mog oca. Ne znam  koje prvo da otvorim i da li smem? Tuđa pisma se ne otvaraju. A onda mi se opet jave očeve reči, da ću ovde naći sve odgovore.

You've reached the end of published parts.

⏰ Last updated: Feb 15 ⏰

Add this story to your Library to get notified about new parts!

LotosWhere stories live. Discover now