Ono što je ostalo iza njega

PROLOG

Upoznala sam ga davno.

Kada brojim godine, čini mi se kao da je cijela vječnost prošla, međutim, kada premotam kasetu tih prošlih vremena i sjetim se našeg početka, čini mi se kao da je jučer bilo. I početak i kraj su se stisnuli u jedno, kao nevin čovjek pod okom zlobe, strepeći za život. Ali naš početak i kraj ne strepe izgubiti životnu nit. Zar bi je mogli izgubiti ako je nikada nisu ni imali? Moje i njegove krajnosti su umrle prije nego su zaživjele...žao mi je, priznajem. Žao mi je nas. Da se mi nismo desili, sudbina nam ne bi udarila inat upozoravajući. Ali, pošto smo se desili, trebalo je i snositi posljedice...posljedice kukavičluka, sebičnosti i pretjerane želje. Ništa Vam nije jasno, zar ne? Evo sedamnaest godina i jače, ni meni čak nije jasno. U moru ludila i krvi, trebalo je ostati. On je otišao. Onda se vratio samo kako bi ponovo otišao. Neizliječivo sebičan. Veličanstveno tužan.

A ono što je ostalo iza njega...to nikada nije mogao da vidi.