Kradljivac mog srca

part 10 "Vaš otac..."

Ulazim u bolnicu i krećem ka trećem katu. Tamo je Hanna rekla da su smjestili tatu. Trčala sam, a Alex je išao za mnom u stopu. Došla sam do trećeg kata i vidjela moju sestru na klupi. Bila je upakana i tužna. Na njenom licu se jasno mogao raspoznati bol. Nisam je mogla gledati takvu. Jako sam je zagrlila, a ona je još više zaplakala.
"Sve će biti u redu! Mora biti!" rekla sam joj glasno, uvjeravajući i sebe i nju.
Alex je nijemo stajao pored nas i posmatrao nas.
"U kojoj je sobi tata?" pitala sam je polako.
"Još je na operaciji, u sobi na kraju hodnika. Niko me nije obavjestio o njegovom stanju." kaže tiho. Glas joj je bio tih i bolan.
"Cure, smirite se! Vaš otac vas ne bi volio vidjeti ovakve. Sjećaš se, Leno, kako si mi pričala da vam je otac uvijek govorio kako morate biti jake, jer ne znate šta vas čeka iza sljedećih vrata?",rekao je i osmjehnuo se u znak potpore, "Rekao je kako ćete prebroditi sve, ako se budete držale zajedno. Jake ste, a zajedno ste nepobedive... Mislim da je došlo vrijeme da otvorite vaša vrata. Ako budete snažne, možda vam iza njih bude nagrada. Ako budete plakale, iza njih je..."
"Kazna",rekli smo svo troje u isto vrijeme.
"Kazna, koja mijenja cijeli vaš život iz korijena. Vi odlučite šta želite dobiti od života!" rekao je,a onda nas obje zagrlio.
"Sada vam idem po kafe, a vi se smirite".rekao je i osmijehnuo se, a onda otišao.
Hanna P.OV.
Živote, zar me toliko mrziš?  Jesam li bila toliko loša? Za šta mi vraćaš na ovako surov način?
Pitala sam se sva ta pitanja i još bezbroj njih kada sam dobila poziv od policije. Moj tata je imao saobraćajnu nesreću i prevezen je u bolnicu. Brzo sam nazvala Lenu. Nije se javljala. Kasnije me nazvala. Sve sam joj ispričala, a onda krenula ka bolnici. Trčala sam,a suze su lile niz moje lice kao rijeka.

Kada sam vidjela Lenu i Alexa, nisam znala da li osjetim olakšanje ili još veći bol. Prišla mi je i zagrlila me. Počela sam još više plakati.
.....

Alex nam je otišao po kafu. Sjele smo na klupe u čekaonici. Razmišljala sam o Alexovim riječima.
"Imaš divnog dečka. Čuvaj ga, Lena" rekla sam tiho i blago se nasmijala.
"Znam",rekla je i stisnula moju ruku te se blago nasmijala. U tom trenutku doktor je istrčao iz sale i povikao.
"B pozitvna! Treba nam ta krvna grupa. Brzo! Ponestaje nam vremena" Lena i ja smo se pogledale. Mi nismo bile ista krvna grupa kao tata.
"Ja ću mu dati krv", čule smo dobro poznat glas. To je bio Alex. Govorio je samouvjereno i hrabro. Kosa mu se presijavala, a oči blistale nekim posebnim sjajem. Nazvala bih to briga i borba.
"Ja sam B pozitvna" kada sam to čula kao da mi je sunce obasjalo lice. Bez razmišljanja sam mu skočila u zagrljaj i rekla mi glasno
"Hvala ti! Hvala mnogo Alex"
Uzvratio je zagrljaj, a zatim brzo otišao.
Sjela sam na stolicu i tek tada shvatila što sam učinila. Okrenula sam se ka Leni.
"O moj Bože. Lena oprosti, stvarno nisam."
"Hanna, ok je. Stvarno. To je samo trenurak olakšanja. Ja bih napravila isto." rekla je i spustila glavu na moje rame.
"Šta ćemo mi sada Hanna?"
"Čekati" rekla sam i zatvorila oči razmišljajući.

Prošlo je već 4 sata. Doktori ne izlaze, nema im ni traga ni glasa. Lena i ja ludimo, a Alex nas bezuspješno pokušava urazumiti i smiriti.
"Jeste li vi porodica Williama Strokesa?"
Svi smo zabrinuto gledali u njega i izgovorili jedno nesigurno da.
"Uradili smo sve što je u našoj moći.", na tu rečenicu sam čvrsto stisnula Leninu ruku i zagrizla usnu kako ne bih zaplakala.
"William Storkes je preživio. Stanje mu je sada stabino. Imao je tešku operaciju, ali smo uspjeli sanirati povrede. U bolnici će biti najmanje 7 dana. Poslije toga se preporučuje mesec dana kućne njege."
Zaplakala sam glasno. Bile se to suze olakšanja.
"Hvala ti mladiću. Da tebe nije bilo, ne znam da li bi William uspio preživjeti. Hvala ti što si se žrtvovao i spasio život čovjeku koji te trebao.", rekao je doktor, a zatim otišao.
Ove riječi su me iznenadile. Bile su tako teške i bolne. Moj otac je mogao biti mrtav, a spasio ga je dečko koji je pokušao uništiti odnos između mene i moje sestre. Dok sam ja bila zadubljena u svoje misli, Lena je pritrčala Alexu (koji je bio u šoku) i zagrlila ga.
"Alex, volim te. Nisi samo spasio život mog oca nego i mene. Hvala ti! Ti si moj heroj", snažno ga je zagrlila a zatim poljubila.
Otišla sam brzo do wca. Dijelom zbog toga što se moram umiti jer sam stvarno mislila da ću pasti u nesvjest, dijelom zbog toga što me povrijedila njihova bliskost pa mi se povraća. Ne znam šta se dešava sa mnom, ali definitvno nije uredu. Boli me sreća moje sestre. Srce mi se cijepa dok ona grli SVOG dečka. Jesam li ja normalna? Moram pod hitno prestati misliti na njega? U protivnom, ovo neće biti dobro.

Izašla sam iz wca i vidjela Lenu i Alexa kako pričaju na klupi ove odvratne čekaonice.
Prišla sam im polako i nečujno.
"Gdje si ti bila? Samo si odjednom nestala, jesi li dobro?",rekla je Lena. Alex me gledao zabrinuto i sa puno boli u očima.
"Dobro sam samo sam se otišla umiti. Bilo mi je muka, sada sam ok.",rekla sam gledajuću malo u Lenu, a malo u  Alexa.
"Nisi se ni zahvalila našem heroju! Spasio je život našem ocu. Znaš li uopšte šta to znači?" rekla je Lena uzbuđeno i gurnula Alexa da ustane.
"Hvala Alex. Mnogo mi znači, stvarno. Spasio si život jednoj od najvažnijih osoba u mome životu. Nikada ti ovo neću zaboraviti" rekla sa tiho, nabacila slabašan osmjeh i pružila mu ruku sa namjerom da se rukujemo. Privukao me u zagrljaj.
"Nema problema. Drago mi je da sam mogao pomoći",rekao je tiho. U njegovom zagrljaju sam se osjećala sigurno. Na trenutak sam zaboravila na sve svoje brige. Tu smo bili samo on i ja. A onda sam se vratila u stvarni svijet. Izvuka sam se iz njegovog zagrljaja dok nije postalo neugodno.
"Ovaj... Idite vi ako želite. Seko, ja ću večeras ostati ovdje. Javljat ću ti situaciju. Ti idi kući i ne brini se. Alex, budi s njom i čuvaj mi sestru. Javljat ću vam se. Idite i odmorite se, zaslužili ste" u početku su se nećkali, ali su na kraju popustili i otišli.
Ostala sam sama sa svojim mislima u čekaonici smrdljive, odvratne i tmurne bolnice, pred vratima sobe mog oca, okružena trkom sestara i vikanjem doktora.

To je to za ovaj dio. Nadam se da vam se priča za sada dopada. Nadam se da vam je bilo zanimljivo. Uskoro je novi dio. Stay tunder. Pišite utiske.💖