Kradljivac mog srca

part 64 "Kilometri"

Nakon četiri mjeseca

Hanna P. O.V.
Snenim očima gledam u tablu na kojoj profesorka polako i ujednačenim potezima ispisuje slova. Trudim se da ne sklopim oči, ali to mi ide teže jer sinoć cijelu noć nisam oka sklopila. Ponovo mi je došao u san. Taj kreten! Ne mogu ga ostaviti, a ne mogu ga niti držati u sebi zavijek. Zadnja godina je srednje i trebala bih početi razmišljati šta ću dalje j budućnosti i na koji fakultet da idem, ali u mojim mislima su samo njegove slike. Jedini cilj mi je da kad završim srednju odem u Seattle i ponovo ga vidim. Zapravo, to moje srce želi. Mozak na stvari gleda realnije. Trebam završiti fakultet i postati samostalna žena. Ne trabam ovisiti o nikome, jer muškarci dođu i prođu. Kako bilo da bilo, poslušat ću razum jer me srce uvijek izigralo.
Svi su već normalno nastavili sa svojim životima, samo samja tu negdje između jave i sna. Ne znam šta se dešava i je li to ljubav koju svi toliko hvale, a meni nanosi samo bol.
Gledala sam po razredu i posmatrala opuštena i nasmijana lica svojih drugara. Sara je sjedila par klupa udaljena od mene. Vidjela sam joj mobitel sakriven ispod bilježnice. Nešto tipka, čeka, a zatim osmijeh. Za razliku od nas, njoj i Zacku odlično ide. Od skandala sa Mendi na početku, više se nisu svađali pretjerano. Izlazili su često i zabavljali se. Zvali bi i mene, ali ja nisam bila raspoložena. Sara bi mi često znala reći:
"Curo, prošao je i raspust, krenuli smo u četvrti srednje! Pa mi smo maturanti! Osmijeh na lice, Hanna, jer možeš imati koga poželiš!"
Ne mogu, posmila bih. Ja želim samo njega, a samo njega i ne mogu imati. Pomislim u sebi, ali ništa ne govorim na glas. Oni se još čuju s njim, bar dečki, ali ja ne. Nikome nisam rekla za naš susret na noć njegovog odlaska. Možda jednom budem, ako se on ijada vrati.
Pogled premještam na sat, a onda na prozor.
Lena i Jace se viđaju i dalje. Zaljubljeni golupčići, tako ih zovemo. Izgledala da su uvijek bili stvoreni jednoza drugo, samo to nismo shvatili na vrijeme. Ne smeta mi, neka se vole. Mendi i Addison su se preselile i više se ne čujem s njima, samo su još Zack i Lena u kontaktu s njima.
Eto, kao što rekoh, svi žive samo ja stojim u mjestu, zalutala u sopstvenoj oluji osjećaja.
I tada sam zatvrila oči, umorna od razmišljanja i napora da ostanem budna, umorna od neprospavane noći. Nije to bila dobra ideja, jer su mi se pred očima počele nizati njegove slike.
Kao sada vidim smeđu kosu neuredno rastršenu po čelu. Taman ten, te pune usne i oči crne kao noć. Vidim i savršeno građeno tijelo, kao od kamena isklesano, i čvrste ruke sa izraženim venama. Prilazi mi i grli me. Još jače pritisnem oči, da ne pobjegne, jer samo ga tako mogu imati.

....
Alex P .O. V.
"Hajde stari ustaj, kasnimo na predavanje!",nešto teško pada mi na stomak dok ležim u zamračenoj dnevnoj sobi. Polako otvaram oči i prolazim rukom kroz kosu, te protrljam oči da se razbudim. Ispred sebe ugledam visokog muškarca, oko metar i devedest, širokih ramena i uzaženih mišića. Čovjek bi rekao da samo u teretani dane provodi. Imao je svijelo smeđu kosu i tamne oči, a ten mu je bio za nijansu svjetliji od mog. Kosa mu je bila uredno namještena, a na sebi je već nosio uniformu koledža.
"Šta zjevaš brate, diži se! Kasnimo!",rekao je moj najbolji drug i cimer, Stiven.
"U redu stari, šta se dereš na rano jutro.",rekao sami ustao iz kreveta, a zatim krenuo u wc da se spremim. Odlazim pod hladan tuš da se razbudim. Sinoć smo imali neki tulum, svi dečki iz momčadi i navijačice, bilo je ludo. Svi smo se napili kao stoka, i zbog toga jedva gledam. To je bio posljednji tulum prije početka utakmica, sada ozbljno gazimo. Seattle, nogometni tim, koledž, sjajna ekipa i brdo zgodnih cura. Rekao bih da živim nečiji san. Samo, to nije bilo to za mene. Ne kažem da nisam zadovoljan, stvarno mi je drago što napokon mogu da se ostvarim u fudbalu, ali mi nedostaje moj stari život. Ma, koga ja lažem nedostaje mi Hanna! Ne izlazi mi iz glave! Tu je kad jedem, kad sam na satu, tu je kad treniram, prokletstvo tu je čak i kada sam u društvu momčadi i navijačica. U školi nam je bilo cura koje su izgledale kao modeli, a biti sa nogometašem im je bilo kao neki trofej da su dobile. Svi su to iskoristili, naravno. Svi osim mene. Svakoj je nešto falilo. Nisu bile dovoljno lijepe, pametne, umiljate, drage, zgodne... Nisu bile ona. Uvukla mi se pod kožu i ne izlazi. Mrzim se jer je ne mogu izbaciti iz glave, a još se više mrzim jer ne želim. Povrijedio sam je, poljubio i ostavio, lagao... Bio sam gad i umjestoda se povučem ja je samo želim natrag! Još sam i sebičan.
"Balerino, ideš li?",Stiven se oglasio. Mrzim kad me tako zove! To je smilio zbog toga što 'se previše lickam' kako on kaže.
"Idem",povikao sam i vratio četkicu za zube na mjesto.
"Napokon!",rekao je i zgrabio ruksak sa poda,a zatim krenuo izaći iz stana.
"I samo da znaš večeras idemo u klub!",rekao je okrenivši se preko remena. Podigno samo obrvu.
"Sinoć ti nije bilo dosta?"
"Samo šuti. Idemo i tačka!",i tako smo krenuli prema koledžu. Na predavanju je bilo sve standardno. Dosadani profesori, more zadataka, nezadovoljni učenici. Poslije sam imao trening koji sam jedva čekao. Danas biramo vođu navale, a ja sam jedan od natjecatelja.
..
Trčim ka svlačionici kakone bih zakasnio. Ulazim kao tornado usput srušivši jednu jaknu. Oblačim dres, patike i u ruku uzimam kacigu. Ok, spreman sam. Izvadim sliku iz džepa torbe. Zagledam se u dugi smeđu kosu, tamne oči i crvene usne djevojke na slici i prislonim je srcu.
"Za tebe malena!",šapnem, a zatim vratim sliku natrag i potrčim ka trenu.
Utakmica se odužila. Bili smo umorni i mokri do gole kože, ali vrijedilo je. Trener nam je predstavio plan i program za sljedeću utakmicu, te pozicije. Ispostavilo se da sam izabaran sam za vođu navale.
"Bravo Alex!"
"Sretno stari!
"Drago nam je zbog tebe!",prolazili su mi momci iz tima i rukovali smo se. Na kraju sam ostao u svlačionici samo sa Leonom, malim Francuzom koji se doselilo prije pet godina tu, Maxom, dugogodišnjim igračem i krilnim hvatačem tima, i Stivenom. Bili smo si najbolji, tim nas je zvao 'paklena četvorka' jer smo bili nerazdvojni.
"Ovo vrijedi proslaviti",rekao je Leon uz osmijeh.
"Alex i ja večeras idemo u klub,možete s nama!",rekao je Stiven.
"Može!",složili smo se svi.
"Ja ću pozvati djevojke!",rekao je Max i ubrzo nakon čega je napustio svlačionicu i otišao ka parkingu.
"Onda se vidimo večeras.",rekao sami zajedno sa Stivenom otišao kući.
"Umirem!",rekao sam umorno i bacio se na krevet obučen čim smo ušli u stan.
"Hajde onda ti odmori! Ja idem u teretanu!",rekao je i zgrabivši sportsku torbu izašao iz stana. Ostao sam sam.
Ležao sam na krevetu i gledao u strop. Stan nam je bio prilično neuredan što je bilo logično za mušku gajbu. U jednom kutu smo imali tegove i strujnjače kada nismo bili u mogućnosti otići u teretanu. U spavaćim sobama su bili samo kreveti i noćni ormarići jer smo mi od jedne spavaće sobe koja je pripadala bračnom paru koji je ovdje živio napravili dvije sobe. Kada izađem iz sobe odmah s desne starne je bilo zajedničko kupatilo koje nije bilo pretjerano skupo niti jeftino. Najveća soba u stanu je dnevni boravak koji je povezan sa kuhinjom. Kuhinja je mala i nedovoljno opremljena za pretjerano kuhanje, ali mi svakako jedemo napolju. Od dnevnog je odvojena samo jednim šankom koji je tu umjesto trpezarijskog stola. U dnevnom boravku imamo ugaonu, stol i komodu na kojoj stoji tv. To je otprilike to. Nije to najlukusuznije stan koji ste vidjeli, ali nama je bio dovoljan. Ipak, to je studentski život.
Pogledao sam na sat i vidio da je vrijeme da se spremim. Nisam se ni uspio odmoriti, no nema veze. Otišao sam do ormara koji je stajao u predsoblju i izvukao tamno plavu košulju i farmerke. Obukao sam se i napravio frizuru, a začuvši zvono na vratima zgrabio sam jaknu i mobitel i krenuo van. Ispred su me dočekali dečki koji su već bili spremni. Među njima je bio i Stiven spremljen i ulickan kao da nije išao u treretanu.
"Idemo?",rekao sam.
"Da, idemo u klub "One" koji je odmah iza ugla.",rekao je Leon. Krenuli smo niz ulicu u tišini kada me je Max udario u rame i prenuo iz misli.
"Znaš, pozvao sam onu malu Rose! Prava je bobma brate, znaš šta ti činiti.",rekao je i zlobno se nasmijao. Ona je bila jedna od najpopularnijih cura u školi i od kada smo krenuli spopada me. Dosadna je kao uš. Ne mogu otići na pauzu da se ona ne pojavi. Tu je kad god izađemo i obavezno dođe da nas 'pozdravi'. Mrzim je!
Lijepa je ona, ne mogu reći da nije. Ima plave oči i dugu plavu kosu. Viska je i sve joj je na svome mjestu. Ostali dečki se stalno motaju oko nje. Što se mene tiče neka je uzmu odmah. Meni ne treba. Imam ja jednu curu koja me istinski voli i za koju bih i život dao da treba. Druge mi nisu potrebne!
Već smo i stigli a ja sam buo odsutan. Konobar nam je prišao i svi smo uzeli po viski. Iskreno, nisam bio raspoložen. Uopšte nisam. Cure su mi išle na živce. Dečke nisam slušao. Bio sam odsutan cijelo vrijeme. Razmišljao sam o njoj. Šta bih dao da je sada vidim..
More zamišljanje prekine par ženskih ruku koje mi se zavežu oko vrata. Miris jasmina je ispunio moje nosnice kada mi je jedna plava gkava približila i poljubila me u obraz.
"Pa, Alex, kako si? Nisam te vidjela danas u školi!",pokušvala je nadglasati muziku koja je u pozadini glasno pjevala. Odmaknula se od mene i sjela tako da je noge prebacila preko mog koljena. Osjetio sam kako mi koža peži na mjestu gdje me dotaknula.
"Zdravo Rose.",hladno sam rekao ne trudeći se da joj odgovorim. Približila mi se i glave su nam bile odvojene nekoliko centimetara. Pomaknuo sam se unazad.
"Šta piješ?",rekla je dok je jednom rukom putovala od moga ramena do šake. Stiskao sam ruku zbog poriva da je gurnem.
"Rose, po posljednji put ti ponavljam. Ja sam zauzet. Ne osjećam ništa prema tebi i molim te da se makneš!",prosiktao sam kroz zube.
"Ma daj Alex. Ona je tako, ko zna gdje. Nikad neće saznati za nas. Ona isto ima nekoga sigurna sam.",polako i zavodoljivo je govorila na moje usne. Bijes je kolao mojim venama. Odmaknuo sam je od sebe i strogo joj proborio na uho.
"Još jednom je uzmi u usta u bilo kojem lošem kontekstu i imat ćeš posla sa mnom!",prosiktao sam, a zatim iznervirano ustao i otišao do šanka gdje su ostali dečki bili.
"Ej, ja idem.",rekao sam Leonu kada sam ga ugledao.
"Jesi dobro?",pitao je otpijajući gutljaj svog pića.
"Jesam, umoran sam. Moram doma. Čućemo se.",brzo sam rekao, a zatim odjurio ka vratima kluba. Zrak je bio poprilično hladan za ovo doba godine. Šibao je moje lice i suzbijao ljutnju u meni. Ta zmija! Kako se usuđuje? Uopšte ni je ni ne poznaje! Hanna nikada ne bi... Ne bi... Zaklela se! Ona uvijek održi obećanje. Ne bi ,je l' da?
"Oh Bože!"rekao sam i prošao rukom kroz kosu. Ubrzo sam se našao ispred stana. Brzim sam potezom utključao varta i ušao unutra. Bacio sam jaknu na vješalicu i krenuo ka kuhinji. Trebalo mi je nešto hladno i gorko da razbistrim misli. Uzeo sam jedno pivo iz Stivenovog 'tajnog spremišta' i uzeo velik gutljaj. Otišao sam na kauč u dnevni i pustio film na tvu. Nisam se koncentrirao na ništa sem nje.
"Oh, Hanna, Hanna! Nisi svjesna šta mi radiš!",rekao sam tiho tonući u san.
Kada sam napokon slopio oči ona je došla. Mogao sam osjetiti njenu kosu pod svojih prstima. To je bilo sve što mi je trebalo.
.....
I to je to za ovaj dio. Još dva do kraja. Utisci?🌙