Kradljivac mog srca

part 41 "sudbina"

Čekala sam da me bijesni pas rastrga na komadiće i posluži se mojim jadnim tijelom koje toliko pati iznutra.
Čekala sam svoju sudbinu...
Čula sam lavež psa koji je odzvanjao u mojim ušima. Ponovo sam skupila snagu i pozvala u pomoć. Vikala sam i zadnje atome snage crpila kako bih nekoga dozvala, ali uzalud. Pas mi je bio sve bliži i činio se sve više ljut.
"Dobar dečko.",počela sam mu umiljato govoriti pružajući ruke ispred sebe u znak odbrane. Nije mu se baš svidio moj glas, očito, jer je počeo još glasnije da laje i sve brže mi je prilazio. Korak me dijelio od potpune propasti, a nisam imala snage da se pomaknem. Moja crvena majica lapršala je na vjetru, a kosa mi nježno milovala vrat kao da me priprema za nešto ljepše od života na zemlji. Zatvorila sam oči na kratko i u sebi molila da se samo neko pojavi, da odvede ovog psa od mene, da me spasi. Nisam više vrištala za pomoć, bilo je bezvrijedno. Nisam plakala. Suza nije bilo. Presušile su. Samo sam buljila u psa prateći svaki sljedeći korak kojim je postajao bliži i zadavao mi veću bol i nalet nelagode. Opet se oglasio lavež, ali ovaj put ga je nadjačao zvuk motora. Bila sam presretna, a u isto vrijeme i prestrašena i zbunjena. Motorista, visok i razvijen dečko, iz prtljažnika svog crno žutog motora izvadio je komad mesa.
"Hej mališa. Uplašio si ovu damu. Pustit ćemo je, zar ne? Dođi ti sa mnom, imam ovdje nešto za tebe.",rekao je blago bijesnom stvorenju kraj moje noge i ponašao se kao da razgovara sa čovjekom a ne psom. Nije se činio uplašen, niti malo. Bila sam sigurna da se ispod crne kacige krila jaka vilica i neke prodorne i ubilačke oči. Pas je, vidjevši meso u ruci motoriste napravio par koraka ka njemu.
"Želiš ovo stari?"pitao je dečko dok ga je pas u tišini pratio. Dečko je polako išao unazad sve dok nije stigao do jednog debelog stabla. Spustio je komad mesa na tlo i pas je pojurio ka njemu. Pohlepno je počeo jesti komad svježeg mesa, dok ga je motorist svezao za uzicu oko drveta. Ja sam ih nijemo posmatrala, i dalje u šoku što se pojavio, što sam preživjela. Momak je sa psa skrenuo pogled na mene. Polako mi je prišao, a svakim korakom ka meni osjetila sam kako se osjećam sigurnije.
"Jesi li dobro? Nije te povrijedio?",kaže ljubazno.
"N-nije... S-s-sada sam d-dobro... H.. Hvala",jedva sam izgovorila tri proste rečenice promuklim glasom.
"Drago mi je da sam stigao na vrijeme. Taj pas pripada mom dobrom prijatelju i ako mene pitaš, malo ga previše pušta. Pas se često iskrade iz dvorišta i kada ogladni traži hranu posvuda, bez obzira na njeno prijeklo.",rekao je šaljivo, a ja sam preblijedila.
"Jesi sigurna da si dobro? Hoćeš da te odvezem u hitnu?",rekao je, a ja sam sa njega pogled preusmjerila na motor. Bio je visok crni motor sa žutim detaljima. Činio mi se tako poznat, kao da sam ga negdje već vidjela.
"T-taj motor... Tvoj je?",rekla sam zbunjeno.
"Da, zašto?",rekao je uz osmijeh.
"Od kada?"upitala sam.
"Oduvijek.",rekao je uz blag osmijeh.
"T-ti? Ti si me spasio u onom parku?",rekla sam začuđeno i u isto vrijeme uzbuđeno što sam ga napokon pronašla, ili ipak on mene.
"Srce, trebamo prestati ovako da se srećemo inaće ću ozbiljno pomisliti da ti treba tjelohranitelj.",rekao je i nasmijao se, a ja sam od zvuka njegovog smijeha utrnula. Bio je tako zvonak i zarazan smijeh, da sam se u svoj zatečenosti i ja nasmijala.
"Živiš ovdje?",kažem zbunjeno.
"Ne. Dolazim ponekad, pretežno vikendom. Imam tu dosta rodbine i prijatelja."kaže blago.
"U redu.. Skoro sam zaboravila... Hvala ti."rekla.sam tiho i obavila svoje tanke hladne ruke ovo njegovog nabildanog tijela zavijenog u motorističku opremu.
"Uvijek, srce. Hajde sada mi reci gdje da te odvedem.",rekao je blago i rukom prošao kroz moju dugu smeđu kosu koja je sada bila raspuštena, a gumica izgubljena negdje duboko u šumi.
"Blizu sam. Mogu sama."kažem tiho i sramežljivo.
"Pusti ti to, ispratit ću te. Nećeš valjda riskirati da naiđeš na još nekog bijesnog psa ili ludog tipa?",kaže, a ja se tiho osmijehnem i pristanem.
Šetali smo u tišini koja.je prijala oboma. Njegova ruka bila je nježno položena na moj uzak struk. Održavao je korak sa mnom i svaki naš pokret je bio u određenoj, posebnoj kompoziciji. Kada smo stigli vidjela sam Lenu i tetu kako zabrinuto šetaju tamo-amo, ali one mene još nisu primjetile.
"Ja sam tamo. Hvala ti."rekla sam i pokazala na Lenu i tetu, a on je kimnuo glavom.
"Onda vidimo se..."rekao je i zagrlio me nježno te se okrenuo i pošao nazad do svog motora.
"Čekaj, nisi mi rekao ni svoje ime!",povikala sam za njim.
"Saznat ćeš kada dođe vrijeme za to.",rekao je i mahnuo mi te se izgubio između krošanja i stabala ogromnog drveća.
Taj dan, taj dan sam promjenila mišljenje o motoristima. Možda oni i i nisu tako loši.. Upoznala sam jednog koji me spasio dva puta i pomutio mi pamet svojom nježnošću ispod maske mišića i grubijana.
"Tu si, umrle smo od brige!"rekla je Lena i dotrčala do mene skupa sa tetom.
"Šta se desilo?".kaže teta.
"Nazovimo to ponovljenom prošlošću.",rekla sam i blago se osmjehnula prisjetivši se ruke na mom struku.
Teta me zagrlila,  a Lena poljubila u obraz.
"Hajde, cure moje, vrijeme je da krenemo.",kaže teta.
"Da, hajdemo."kažem zamišljeno i dalje gledajući u prazninu gdje je do maločas stajao moj bezimeni junak.
Tiho se osmijehnem na samu pomisao na njegov dubok, ali umilan i blag glas koji dira pravo u srce. Šetale smo polako prema kući. Lena i teta su pričale sve vrijeme, a ja... Ja sam bila u svom svijetu misli. Za dlaku sam se izvukla iz potpune propasti. Sudbina ja ponovljena, ali sa izmjenom malih i ključnih detalja. Shvatila sam, moj strah je nestao. Od sada svakog trena kada se nađem u šumi, čekat ću svog bezimenog motoristu da me spasi, zagrli, utješi....
"Hanna, odnesi ti deke nazad u garažu.,,rekla je teta i prekinula moje misli. Okrenula sam se oko sebe i shvatila da stojimo na kućnom pragu i da je ispred mene teta koja mi pruža deke.
"Mhm, da... Ovaj, idem.",rekla sam brzo i zgrabila deke. Okrenula sam se i krenula ka podrumu, ali me zaustavio tetin glas.
"Jesi li sigurna da si dobro, Hanna?".rekla je blago.
"Jesam, dobr... Zapravo, savršeno.",kažem i lagano se osmijehnem jer mi se pred očima stvori moj junak u crnom motorističkom odjelu. Ko kaže da motoristi ne mogu biti elegantni i prefinjeni? Hmmm?
Brzo ulazim u garažu i u ormar vraćam deku. Nisam se zadržavala na kutijama, pismima ili bilo kakvom istraživanju, bila sam previše uzbuđena i potresena za to. Jedva sam čekala da uđem u kuću i legnem u mekani krevet pokrivena toplim jorganom.. Uživanje....
"Kako je bilo na izletu?",upita tata čim sam ušla u kuću.
"Pa.. Dobro, valjda.",kažem suviše zbunjeno.
"Kako valjda? Jesi li bila tamo ili ne?",kaže glasno.
"Jesam, bilo je u redu....",kažem tiho i nesigurno. Tata se nikada ne dere i definitvno se ne nervira za sitnicu
"J-jesi ok?",kažem zabrinuto.
"Super sam... Odlično... Nikad bolje!",kaže živčano, a ja se još više potresem.
"Tata šta ti..?",ne dopusti mi čak ni da pitanje završim nego me prekine.
"Idi u sobu. Sutra ujutro idemo i spremi stvari! Nema ALI!"kaže glasno i pokaže mi rukom ka sobi, te ja poput nekog psa odem poslušno.
"Ovo definitvno nije moj tata...",kažem tiho nakon što se vrata moje sobe zatvore. Šta mu se desilo? Na koga je ljut?
"Šta se događa više?!",vrisnem iznervirano u bacim se na krevet. Stavim jastuk preko lica i počnem glasno da vrištim tako izbacivši stres, ili bar djelić njega.
"Bit ce dobro.",kažem sebi tiho nakon kratke seanse sa samom sobom i ture vrištanja u jastuk. Čovjek bi pomislio da nisam normalna, huh...
Okrenula sam se na bok i gledala u prozor na kojem su jutros stajale ptice. Zamišljala sam njihovu umiljatu pjesmu i uživala u svakoj sekundi. Od umora i iscrpljenosti, moje oči su se polako počele sklapati. Taman sam pomislila da ću napokon imati malo mira i tišine, vremena za sebe, ali naravno da ne. Vrata su se naglo otvorila, a ja sam se trgla iz polusna.
"Hanna... Oprosti.",rekao je hrapavim glasom moj otac.
"Šta?"kažem zbunjeno i dalje ne doživljavajući okolni svijet.
"Nisam trebao onako postupiti. Žao mi je. Posvađao sam se sa prijateljom, najboljim, i osjećao sam se loše. Žao mi je što si to zbog toga ispraštala.",gledao me sa nekimsažaljenjem i bojaznošću.
"Amm... Da, da. Ok je.",kažem zbunjeno ispitivajući u glavi njegove riječi.
"Nadam se da razumiješ."rekao js stidljivo i spustio pogled na pod.
"Hajde dođi,.",rekla sam nežno i ustala sa kreveta. Prišli smo jedno drugome i snažno se zagrlimo. U njegovom zagrljaju sam osjećala sigurnost i očinsku ljubav koja je nezamjenjiva.
"Nemoj mi to više raditi, u redu?"kažem tiho.
"U redu.",odgovori uz blag osmijeh.
"Volim te tata. Nemoj se brinuti, pravi prijatelji će uvijek biti tu. U dobru i u zlu, pravi prijatelji su tu. Ako si izgubio prijatelja, on gubi. On je izgubio najboljeg čovjeka kojeg ja poznajem, a sigurno i on.."kažem dok mi je glava položena na njegova čvrsta prsa i slušam otkucaje njegovog srca.
"Volim te, dušice."kaže tiho i poljubi moje tjeme.
"I ja tebe tata.",uz blag osmijeh na licu prozborim.
"Hajde sada, mali ljenivče, spremi stvari za sutra i onda na spavanje.",kaže veselo i potapša me po ramenu.
"Idem."kažem, i krenem pakovati stvari u kofer, a on napusti moju sobu. Sve sam lijepo i uredno poslagala, a pismo i sliku sam stavila na dno kofera i dobro ih zakamufllirala. Završivši pakiranje, obukla sam pidžamu i legla u krevet. Neko vrijeme sam se prevrtaka i gledala u plafon jer nisam mogla zaspati, a onda sam odlučila otići kod nane. Obula sam kućne papuče i tiho se odšunjala do posljednje sobe u hodniku. Otvorila sam lagano siva vrata i prišla krevetu. Uvukla sam se u veliki krevet kraj svoje nane koja je očito spavala.
"Laku noć dušice",tiho je prozborila i privukla me sebi dok je svojom mekom rukom prolazila kroz moju kosu.
"Laku noć nani."rekla sam dječijim glasom i čvrsto je zagrlila. San je ubrzo došao u naš dom i ja sam ugodno zaspala.
...
Zvuk budilnika isunio je sobu i shvatila sam da je jutro i vrijeme za put. Ustala sam iz toplog kreveta i čim su moje noge dobitnule hladan laminat naježila sam se. Polako sam odšepala u svoju sobu kao pingvin. Uzela sam pripremljenu odjeću s kreveta i obukla je brzo. Široka bijela majica, crne laserice i uz to crne patike bilo je odlično za put.
Čim sam završila sa oblačenjem i uradila ličnu higijenu u wcu, otišla sam do dnevnog boravka gdje se ugodno smjestila moja porodice.
"Dobro jutro.",kažem tiho.
"Jutro.",svi u glas su mi odgovorili. Prišla sam kauču i smjestila se do tete. Čim sam sjela ona me pomazila po kosi nekako milo i toplo.
Zagrila sam je blago, a u zagrljaju nam se pridružila i Lena.
"Oh, nedostajat ćete mi!",rekla je tužno cvileći poput malenog psa odvojenog od majke.
"I vi nama!",rekla je Lena na rubu suza.
Na kraji zagrljaja sve tri smo plakale, a i nana nam se ubrzo pridružila.
"Cure moje.",rekla je blagk kroz plač nana.
Tata nas je začuđeno gledao ne znajući šta se dešava.
"Žene...",rekao je tiho i zbunjeno, a mi smo na to sve prasnule u smijeh.
"Hormoni?",kaže začuđeno on. Glasan smijeh je uspio malu sobu. Otišle smo do njega i čvrsto ga zaglile.
"Dragi moj!",rekla je nana majčinski ga ljubeći u kosu, pa i obraz, onako nježno, milo, predivno.... Nešto što ja nikada neću i nisam doživjela.
"Cure moje, nažalost, idemo. Vrijeme je.",rekao je blago, te smo se svi pozdravili i krenuli ka autu. Put prema kući je bio dug. U autu je bila tišina ali, za razliku od dolaska ovamo, ona ugodna. Svako je bio u nekom svom svijetu misli, pa tako i ja. Razmišljala sam, ovo putovanje je bilo pravo osvježenje za naše živote. Evo, ja, prebrodila sam svoj najveći strah. Ponovo sam srela svog heroja, bezimenog junaka. Dobila sam narukvicu od mame i još par detalja o njoj koje nisam znala. Otkrila sam tatina pisma sa nekom ženom i imam misij razotkriti ko je to. I, povrh svega, bila sam sa Lenom u izuzetno dobrim odnosima sa obzirom na situaciju.
Strah me... Strah da se sve ne promjeni kada dođemo u ogromni Chicago, kada dođemo kod Jacea, Alexa, Sare, Zacka... Kako ćemo tada funkcionisati?
Naježila sam se na samu pomisao da će sve propasti, da će moja sestra ljubiti Jacea pred mojim očima, da će Sara da me ignoriše, da će Mendi da prijeti. Svega sam se bojala, izjedalo me.
Hoće li se sve promjeniti sada?!
....
....
To je to za ovaj dio. Nadam se da vam se priča za sada dopada. Nadam se da vam je bilo zanimljivo. Uskoro je novi dio. Sviđaju li vam se nastavak? Stvarno očekujem da pišete mišljenje jer me mnogo zanima, a i baš sam se potrudila. Dio je dug i utkano je mnogo emocija. Hvala svima koji komentarišu! Uskoro novi dio. Stay tunder..💖