Kradljivac mog srca

part 39 "Jedno malo carstvo-porodica"

Hanna P. O. V.
Zrak je postao težak. Atmosfera u autu je bila sve više napeta i bilo mi je neugodno. Nismo progovorili svega tri riječi cijelo vrijeme, što je za nas bilo nezamislivo. Prije bi pričali o svemu i svačemu, a tata bi nam dao savjete i pričao zanimljive priče iz njegove mladosti. Smijali bi se i bili jako povezani, a sada je ta veza uthnula, gubila se kao kada ne telefonu nemamo signala. Napetost je lebdjela u zraku i nadala sam se da ćemo uskoro stići i da će svako otići u svoju sobu, svako svojim putem. Na radiju je svirala moja omiljena pjesma, ali je nisam pjevušila i uživala u svakoj njenoj rimi, tonu i stihu. Ne ovaj put. Bila mi je obična, jednolična, dosadna i definitvno nije bila vrijedna moje pažnje u ovom trenu. Bar sam tako mislila, a kada malo bolje razmislim trebala sam je poslušati, obratiti pažnju na tu kratku čaroliju nota. Sreća je bila u malim stvarima, a ja sam bila u tolikoj zbirci da sam svoju sreću zaobišla.
Noge su me boljele i sva sam se ukočila od sjedenja. Vrat mi je zadavao dodatne probleme. Činilo mi se da bi mi pomoglo minut sna, ali nije ga bilo. Nikako se nisam mogla namjestiti i opustiti. I tako sam čekala, sva ukočena i mrzovoljna do bola, da tata doveze do našeg odredišta. Znala sam da će put biti dug, ali ovome se nisam nadala. Preostalo mi je samo gledati kroz prozor u slike prirode koje su se brzo mijenjale i čas je pred mojim očima bila slika šume, čas slika mosta, pa onda pustoš, nakon toga slika zgrada, pa sve tako u niz. Voljela sam gledati kroz prozor i posmatrati prirodu i sve njene krajolike. To bi mi uvijek popravilo raspoloženje.
....
"Cure, stigli smo. Ustajte polako!",oglasio se tata svojim dubokim glasom koji je zvučao kao da se tek pribudio.
"Šta?",rekla sam zbunjeno i protrljala rukama oči. Izgleda je mojih par minuta sna došlo, ali u krivom trenu.
"Stigli smo, uzmite stvari. Teta nas čeka ispred kuće.",rekao je obzirno, te izašao iz automobila. Lena odmah za njim, a ja sam ostala još par minuta skupljajući snagu za sve što predstoji. Polako sam izašla i pritegnula se. Noge su me boljele toliko da sam u jednom trenu pomislila da ću ostati bez njih.
Otišla sam do gepeka i uzela svoju torbu i poklone. Popravila sam kosu i odjeću izgužvanu od vožnje te se zaputila ka svijetlo žutoj kući, ukrašenoj sa kamenom na dnu. Na prozorskom oknu je bilo narandžasto i crveno cvijeće koje je nana brižno uzgajala. Krov je bio star, ali se slagao uz kuću i sve je bilo u nekom retro, starinskom fazonu. Dom... Prva stvar koju pomislim kada uđemu u kuću svoje nane. Ona doprinosi da se tako osjećam. Njena briga, topli savjeti i smiješne priče otopile bi i srca okovana najhladnijim ledom. Teta je bila kopija nane iz mlađih dana. Mnogo su ličile. Bile su plave i imale duge kose, baš kao i Lena. Njihove oči bile si tamno smeđe. Tetine ukrašene maskarom i crnom olovkom, a nanine lijepo uokvirene borama. Nanino lice je bilo izborano i svaka bira je pričala priču kojom se ona ponosila. Teta je još uvijek bila mladolika i živahna. Njene pune usne gotovo uvijek su bile razvučene i zanosan osmijeh koji je podizao atmosferu. Voljela sam te dvije žene. Kako majku nisam imala, one su mi pomagale kad bih mi zatrebalo, dale mi koji topao savjet i pomazile po kosi. Nana mi je često plela pletenice i tepala. Uvijek je govorila: "Pile moje, zauvijek budi ovako nasmijana i sretna. Ne daj da svijet uništi taj zanosan osmijeh.".
Ja bih se na to veselo smijala i čvrsto ju grlila. Tata i Lena su ih također voljeli i bili smo nerazdvojna, mala ali sretna, porodica. Svi smo se pazili i imali neki poseban odnos kojeg ni najveći čekić ne bi mogao razbiti.
"Tako ste mi nedostajale!",rekla sam na rubu suza, zagrlivši tetu i nanu.
"Pile moje!",prozborila mi je u kosu nana, a ja sam se naježila od njenog dodira. Toliko mi je falila...
"Hajde sjedi!"rekla je teta i pokazala na stolicu između Lene i tate. U bilo kojem drugom slučaju bih se protivila, ali sada mi je samo bilo bitno da ponovo imam malu skladu obitelj.
"Imam nešto za vas!",veselo sam skočila i pružila im poklone.
"Sitnice, nadam se da će vam se svidjeti.",dobacila je Lena uz pretjeranu ljubaznost.
"Oh, dušice moje. Divno je!",rekla je nana.
"Ja sam oduševljena. Hvala vam mnogi!"kaže Viola uz zanosan osmijeh od uha do uha.
"Volimo vas. Tako nam je drago da ste napokon stigli.",rekla je teta, a nana se složila uz kimanje glave.
"Kako vam je samima? Lijepo se provodite? Treba vam bilo kakva pomoć, jer ako treba ja ću...",tata je krenuo brljati, ali je ubrzo bio zaustavljen.
"Sve je super, sine moj. Viola se izvrsno brine o meni, uzima mi lijekove, vozi me gdje trebam, pomaže mi. Ne znam šta bih bez nje!",rekla je nana i pomilovala svoju kćerku po ruci.
"Drago mi je da je tako.',rekao je tata uz osmjeh.
"Hajde da nešto pojedemo. Sigurno ste gladni.",rekla je poletno teta.
"Mogli bi nešto, ako ti nije mrsko.",kaže tata ljubazno, a ja ustanem od stola.
"Pomoći ću ti.",kažem, a teta se blago nasmije.
U malenoj kuhinji bilo je već sve pripremljeno. Mnoštvo ukusnih jela koje su samo nana i teta Viola znale da spreme ukašavali su kuhinjski stol. Teta i ja smo poletno servirale hranu i nosile na stol.
"Kako je Marko?",pitala sam.
"Odlično je. Studira i ide mu super.",kaže ona veselo.
"Znala sam da je arhitektura pravi izbor za njega.",rekoh i obje se blago nasmijemo.
"Nego, kako je vama u Chicagu?",pita, a ja se malo zbunim.
"Pa.. Super, za sada."kažem zbunjeno.
"Nešto se loše desilo?",pita sumnjičavo.
"Ne.. Zapravo, a malo sam se posvađala sa prijateljicom pa mi je sada to palo na pamet.",kažem istinu, donekle.
"Ma proći će to i ubrzo ćete biti super.",kaže i blago.
"Da bar."tiho prozborim.
"Nešto si rekla?",zbunjeno me pogleda.
"Ništa, nista.",kažem, a ona pršuti uz sumnjičav pogled upućen meni.
"Eto, sve je spremno. Idemo i mi jesti."rekla je i tada smo se pridružile ostalima za stolom. Hrana je divno mirisala i učinila me još gladnijom nego ranije te sam uživala u svakom zalogaju. Jelo je bilo popraćeno uz smijeh i razgovor. Nastojala sam da ne namećem svoje loše raspoloženje i da ga što bolje sakrijem. Sa Lenom sam razmijenila dvije-tri riječi i to u vezi pospremanja stola, a sa ostalima sam normalno funkcionirala. Nekako sam predsjećala da se Lenin i moj razgovor bliže i ni malo se nisam tome radovala. Pokušala sam otjerati sve crne misli i prepustiti se porodičnoj atmosferi koja je vladala. Bilo je divno, zaista, i ne bih mijenjala svoju obitelj ni za šta na svijetu.
Po završetku ručka, Lena je spremila stol, a ja sam još malo ostala razgovarati sa nanom, dok su teta Viola i tata imali svoje teme. Nana mi je isplela kosu u pletenice i tepala mi kao da sam još uvijek mala djevojčica. Nakon toga, Viola je otišla da nani da lijekove, a mi smo otišli u sobe da se odmorimo.
Ušla sam u svoju sobu kod nane i sve je bilo kao što sam i ostavila prije par godina. Lutke su bile poredane po policama, na radnom stolu su bili modni časopisi. Cijeli jedan zid bio je pun postera Zacka Eferona jer sam bila zaljubljena do ušiju u njega u petom razredu. Na krevetu je bio uredno zategnut, rozi barbie pokrivač. Noćni ormarić je bio poluprazan i na njemu je bila samo lampa i jedna kutijica kao da od nakita, koja prije nije bila tu. Sjela sam na krevet i uzela kutijicu u ruke. Otvorila sam je i iz nje uzela, meni nepoznatu, predivnu srebrenu narukvicu. Gledala sam je i otretala po ruci. Bila je jednostavna, srebrena narukvica sa samo jednim prosvjeskom, srce.
Izgledala je posebno i bila sam sigurna da ima neku priču, koju ću prije ili kasnije saznati.
"Nasla si ju?",rekao je neko sa vrata, a ja sam se trznula na taj glas. Okrenula sam se i ugledala nanu.
"Kakva je ovo narukvica?",rekla sam zbunjeno gledajući u očaravajući ukras u svojoj ruci.
"Ispričat ću ti.",kaže, zatvori vrata te se smjeti na rub mog udobnog malenog kreveta.
"Pripadala je tvojoj majci?",kaže blago, a ja se trgnem na njene riječi kao da jr neko prolio kantu hladne vode na mene.
"M-mojoj majci?",zamucala sam, a grlo mi se sušilo.
"Tvoj otac ju je kupio kada su saznali da ćeš se ti roditi. Bila je presretna i stalno je nazivala tebe srcem. Will joj je zbog toga poklonio tu skupu narukvicu. Bila je oduševljena i nosila jestalno. Govorila je, kada jednom odrasteš da ćeš ti nositi tu narukvicu i da će ti divno pristajati. Sjećam se da si, dok si još bila beba, prestajala plakati samo ako te majka.uzme u naručje i čuješ narukvicu kako zvecka, kao da je taj zvuk bio nešto najposebnije za tebe. Koliko je samo suza isplakala nad tom narukvicom, koliko smijeha se čulo, koliko lijepih riječi, utjeha. Značila je nešto posebno tvojoj majci. Kada sam je vidjela na ormariću u njenoj sobi, kada je otišla, znala sam da pripada samo tebi.",rekla je tiho, blago, dok sam ja plakala tiho i brisala suze kako ih ne bi vidjela.
"Ovo je sada moje?",pitala sam zbunjeno, tiho i jedva dišući.
"Samo tvoje, mila."rekla je uz blag osmijeh.
"Nikada je neću skinuti",rekla sam i prislonila je uz srce. Nana se nasmijala.
"Dušo moja, ista si kao svoja majka. Ista!",kaže i pomiluje me po kosi, a ja je čvrsto zagrlim.
"Tako mi fali.",kažem tiho z njen vrat.
"Znam, dušo, znam. Fali nam svima."kaže ružno i poljubi me u tjeme.
"Volim te nano.",kažem joj uz mnogo ljubavi u glasu.
"I ja tebe, mila, najviše.",kaže i otisne još jedan blag poljubac na moj obraz. Naš razgovor je prekinulo otvaranje vrata.
"Han.. O i ti si tu, nano?",rekla je Lena zbunjeno, a ja sam se iznenadila što je uopšte dolazila.
"Upravo sam na odlasku.",rekla je nana.
"Ne, nemoj ići.",kažem joj tužno, a ona me potapše po ramenu i izađe iz sobe.
"Hanna, moramo razgovarati.",rekla je Lena tiho, nakon što su se vrata zatvorila.
"Nemamk o čemu.",kažem gledajući u pod.
"Moraš me saslušati. Nije kako se čini. Nisam znala..",krenula je tužno govoriti, ali sam je prekinula.
"Nisi znala? Šta tačno? Da ga volim, da smo u vezi već pola godina, a zapravo samo tri mjeseca smo bili zajedno pravo. Onda si ti došla i odvela ga Leno. Ne mogu da vjerujem. Toliko sam bježala od Alexa, izbjegavala njegove poglede i bilo kakvu konverzaciju sa njim, a što si ti uradila. Ljubila Jace, bestidno. To nije moja sestra. Povjerenje kada se jednom naruši ne vraća se tako lako!",kažem glasno ne rubu suza, dok mi glas puca od boli.
"Znam.... Znam koliko sam te povrijedila, ali mogu li ti samo objasniti o čemu se radi. Molim te Hanna.",rekla je kroz suze.
"Imaš tri minute.",rekla sam mrzeći i nju, i Jacea i sebe zbog svega.
"Od planinarenja, ja sam počela gledati Jacea na drugačiji način. Nije to bilo kao dečka, ni blizu. Vise kao bliskog prijatelja. Jednu večer me je nazvao jer je htio tebi nešto pokloniti, to je bilo par dana prije tri mjeseca vaše veze. Otišla sam iz dobrih namjera i dok smo tražili poklone i par puta se slučajno dodirnuli, osjećala sam se tako lijepo i blago, a u isti vrijeme tako gadno. Znala sam da nema ništa lijepo u bilo kakvoj vezi između mene i Jacea, a nisam se mogla oduprijeti osjećajima. Bila sam shrvana i zla. Izlazila sam sa Alexom, svojim dečkom, a osjećala sam se kao da sam sa potpunim strancem. Bilo mi je užasno. Rekla sam Jaceu da te ne smije povrijediti i ako želi da završi vezu s tobom da to učini na normalan način. Javio se i rekao da si sve dobro podnijela. Bila mi je drago. Odveo me na jednu livadu i tu smo posmatrali zvijezde, bili smo budni cijelu noć i pričali. Imali smo toliko tema i osjećala sam se posebno. Sve je to bilo divno, a onda je svanuo dan. Došle su nove obaveze i problemi. Nakon dvije sedmice saznala sam da me lagao i mene i tebe. Bilo mi je grozno i rekla sam mu da se više nećemo viđati. Tada je nastao pravi pakao. Osjećala sam se zarobljeno u svojoj koži. Kada mi je poslao poruku da dođem pred školu laknulo mi je. Stavila sam narukvicu, koju mi je on poklonio i krenula. To je bio naš prvi poljubac, kunem se, i da sam znala da će se sve tako ispostaviti nikada ne bih ostišla. Zavoljela sam tog manipulativnog gada i sve bih dala za samo minut vremena sa njim. Nikada se više neću vidjeti s njim, a jako bih to željela. Kada ti budeš spremna da mi oprostiš i da nas vidiš zajdeno, makar kao prijatelje, reci mi. Do tada, ostat ćemo potpuni stranci."rekla je lomeći se pred mojim očima. Gušila se u suzama kao i ja,i bilo mi je toliko žao da nisam znala što učiniti.
"Lena, valjda si svjesna da za dobar odnos treba povjerenje. Mogu pričati sa tobom, ali više nikada neće biti isto. Ne zanima me hoćeš li se viđati sa njim, ako zi toliko znači budite zajedno. On svakako više nije moj, a i kada je bio nije te zaustavilo da budeš sa njim. Sada izađi iz moje sobe, molim te, ne mogu ovo više izdržati.",rekla sam i izbrisala suze.
"Možeš li mi ikako oprostiti?"pitala je glasno plačući.
"Oprostiti mogu, ali zaboraviti nikada. Sve si uništila i više nikada neće biti isto.",rekla sam tiho i smrtno ozbiljno.
"Idi!",bile su to posljednje riječi prije nego što je napustila moju sobu. Tada sam se slomila. Plakala sam, a suze su natapale moj rozi barbie jastuk. Gušila sam se u vlastitim suzama. Bilo mi je svega previše, Jacea, Lene, laži, skrivanja, briga. Nisam više mogla. Što sam bila bolja, više su me gazili.
I odjednom kao da je grom udario iz vedra neba u mojoj glavi se desio preobražaj.
"Pusti sve. Nastavi dalje podignute glave i ne dozvoli da te gaze oni koji vrijede malo. Možeš ti to, možeš sve što poželiš samo ako se potrudiš. Svijet ima već previše boli i suza, pokaži mu kako se smiju jaki ljudi!",rekao je glas u meni i odlučila sam ga poslušati.
....
....
To je to za ovaj dio. Nadam se da vam se priča za sada dopada. Nadam se da vam je bilo zanimljivo. Uskoro je novi dio. Sviđaju li vam se nastavak? Šta će Hanna dalje?! Stvarno očekujem da pišete mišljenje jet me mnogo zanima, a i baš sam se potrudila. Dio je dug i utkano je mnogo emocija. Hvala svima koji komentarišu! Uskoro novi dio. Stay tunder. Pišite utiske.💖