Kradljivac mog srca

part 43 "Pismo"

Hanna P. O. V.
Budim se u svom ugodnom krevetu. Odmah sam se sjetila razgovora sa Sarom i osmijeh se nacrtao na mom licu. Jedan dio mog srca se vratio nazad kada sam vratila svoju najbolju prijateljicu. Još uvijek sam malo zbunjena zbog njenog nastupa u kantini, ali nadam se da se to neće ponoviti. Iskreno, vjerujem da se stvarno pokajala. Vjerujem joj.
U razmišljanju sam pronašla i današnju kombinaciju te se brzo oblačim. Danas je nedelja i cijeli dan sam planirala ne raditi ništa te sam obukla crnu trenerku sa dvije bijele linije sa strane i bijelu usku majicu kratkih rukava. Kosu sam uredno počešljala, a od šminke sam stavila samo sjaj za usne kako bi ih hidrirala. Nakon što sam obavila sve od navedenog, poprilično vesela i zadovoljna, sišla sam u kuhinju. Prizor me iznenadio, ako možemo moju reakciju tako nazvati. Otvorila sam usta u čudu i odmaknula se par koraka u nazad kao da u mojoj kuhinji stoji serijski ubica, a ne osoba koju sam voljela. Da, voljela, prošlo vrijeme. Voljela sam ga, a on me slomio, tako to ide valjda...
"Š-šta radiš ovdje?!",rekla sam zbunjeno i glasno ne osigurajući se na tatin i Lenin upitan pogled.
"Došao sam u posjetu, ne smijem?",kaže uz neki smiješak u kraju usana koji me trenutno toliko nervirao da sam ga htjela ošamariti.
"Zapravo, da! Ne smiješ! Mislim da smo završili naš razgovor i bilo kakvo druženje i bila bih ti jako zahvalna kada bi napistio moju kuću! Iste sekunde!",bijesno sam govorila dok je on pogledom kružio po mom tijelu od čega sam se osjećala slabo.
"Ja mislim da imamo nešto zs riješiti.",rekao je blago i tiho kao da se ništa ne dešava uz neki odvratan osmijeh i imala sam potrebu da vrištim, ali nisam mogla.
"Jace, još ti jednom kažem, izađi i ostavi me na miru!"rekla sam glasno, a on je, ignorišući me, pogledao u mog oca koji je stajao iza mene. Okrenula sam glavu i vidjela kako je tata kimnuo glavom.
"Ok, idemo.",rekao je i uzeo me za ruku. Počela sam se otimati, ali je bio jači od mene.
"Pusti me, proklet da si!"rekla sam nemoćno.
"Tata!"povikala sam pogledavši ga sa suzama u očima.
"Daj mu šansu Hanna, samo ćete razgovarati!",rekao je tata uz osmijeh. Kako može? Stajao je na stanu potpunog stranca umjesto na stranu svoje kćerke?!
Nespremna i zbunjena, shvatila sam da smo već u dvorištu i da se vrata kuće zatvaraju za nama.
"Jace, šta želiš?",vikala sam iz sveg glasa.
"Tebe!",rekao je i sputio svoje prljave usne na moje, a ja sam se ukipila. Mogla sam povećati, pasti u nesvjest, vikati, ali nije ga bilo briga.
"Jace, imao si me! Imao si moje srce i bacio ga! Nisam ti bila dovoljna! Zamjenio si me, sa mojom Lenom! Šta sada želiš?!",govorila sam sva uplakana.
"Želim tebe,Hanna. Tebe i Lenu! Bit ćemo nazaustavljivi zajedno!",izgovorio je tu najodvratniju stvar koju sam čula uz pogan osmijeh. I spojio svoje usne na moje..
"Ne!",povikala sam i ustala iz kreveta. San... Sve je bio san! Ovo nije prvi put da se ponavlja! Od kada sam saznala za Lenu i Jacea ovo je normalna pojava. Svaku noć zaspim u strahu i budim se u znoju, uplakana i slomljena. Ne mogu ovo! Ne mogu! Ne želim više gledati to njegovo pogano lice! Kada ga sretnem, reći ću mu da se odmakne od mene i moje porodice. To je jedino riješenje da dobijem mir nazad. Kad ga sretnem u školi reći ću mu sve u lice i kasnije ga izbjegavati! Tako sam odlučila, tako mora biti!
Svoje misli govorim na glas dok brzo koračam tamo-amo po zamračenoj sobi.
"Bit će u redu!",rekla sam sebi ohrabrujući se i onda otišla da se spremim za danas. Nedelja je, tako da se nisam nešto posebno spređivati. Obukla sam uske crne lasterice koje su bile super ugodne za po kući i dužu majicu kratkih rukava koja je bila svijetlo roze boje sa crnim detaljima. Na usne sam stavila labelo, a zatim prišla ogledalu. Duga smeđa kosa bila je puštena i uokvirila moje maleno lice sa crvenim labelom na punim usnama. Moje oči bile su tamne kao noć i vodile milon borbi, a prema izgledu bi se reklo da sijam. Obrazi su mi bili blago prirodno rumeni i činilo se kao da sam se postidila nečega. Malen nos i tamne obrve, te srednje visoko čelo stvarale su lice kojim sam bila jako zadovoljna. Svi su mi govorili da sam jako lijepa ovako prirodna, ali ja sam se trenutno osjećala svakako, samo ne kao da sam lijepa. Široka roza majica u koju sam potpuno potonula nije izražavala niti jedan moj atribut, a noge u crnim lastericama izgledale su mi mršavo. Osjećala sam se kao stranac u sopstvenom tijelu. Vjerujte, to je najgore doživljen osjećaj za sav moj život.
"No,dobro, dosta pesimističkih misli",rekao je ljuto glasić u mojoj glavi.
Da bih skrenula misli sa užasnog sna i svega što se desilo u posljednje vrijeme, uzela sam kofer i počela raspakivati stvari jer sinoć nisam imala vremena,  niti volje za to.
Jednu po jednu stvar uredno sam slagala i nalazila im odgovarajuće mjesto u mom ormaru. Sve je bilo složeno i kada sam htjela ostaviti kofer na njegovo mjesto iz njega je spala neka slika. Pogledala sam je bolje. Na njoj su bili tata i neka žena zagrljeni sa osmijehom na licu.
"Pa, ja sam na to potpuno zaboravila.",rekla sam sebi i lupila se po glavi. Počela sam tražiti pismo po koferu, ali nigdje ga nije bilo. Prevrnula sam kofer naopako, ali ništa! Nema pisma. Žurno sam otrčala do ruksaka u uglu sobe i pocela bacati po sobi stvari iz njega. Na dnu je stajalo malo bijelo pismo zamotano crvenom vrpcom. Otvorila sam ga i počela citati. Na svaku riječ sam se vraćala po par puta i u nedoumici posmatrala taj zapis. Ne razumijem. Pismo je glasilo ovako:
"Dragi Williame,
dobila sam tvoje pismo i natjeralo me na suze. Voljela bih da si tu sa mnom, ali okolnosti su takve da je to nemoguće. Moj vojniče, spasitelju i zaštitniče pišem ti ovo pismo od srca. Mnogo mi nedostaješ i sve bih dala da sada dođem u tvoj čvrsti zagrljaj, pa bar na to ratno polje. Voljela bih, kada bi bar na sekund tvoje usne ponovo dotaknule moje, kada bi se naši pogledi sreli, a prsti naših ruku isprepletali. Voljela bih, i sve bih dala da si sada tu, mili moj. Fali mi tvoj miris jakog muškog parfema. Toliko mi fali do još uvijek mirišem tvoje jastučnice i odjeću. Sinoć sam spavala u tvojoj majici. Kunem se, to je bila najljepša noć do sada jer si ti opet bio sa mnom. Vrati mi se brzo, mili moj.
Volim te!
                                                                     H."
Sve je bilo uredno isprisano kosim, pisanim slovima latinice, a slovo H je bilo nekako posebno naglašeno. Na dnu papira bile su ocrtane usne od crvenog karmina. Pitam se, ko je ta misteriozna žena. Da li je "H" inicijal njenog imena, prezimena, ili pak ima neko drugo značenje? Kako da to saznam kada mi otac nikada ne bi rekao? Da li je možda to bila moja majka? Ako ga je toliko voljela, zašto je otišla? Ili možda nije bila ona? Sve mi se pomiješalo u glavi i nisam imala pojma šta sam upravo pronašla. Imam li ja zapravo bilo koji trag? Ili, zapravo, nemam ništa?
Gledala sam u prazninu, a mali milion misli je prolazio kroz moj glavu. Šta učiniti? Šta dalje?
Moje razmišljanje prekine kucanje na vratima moje sobe.
"Da?",kažem trčeći do kreveta kako bih uzela sliku. Nije bilo odgovora sa druge strane, te sam to vrijeme iskoristila za skrivanje dokaza. Sliku sam stavila ispod dušeka od kreveta, a pismo sam sakrila na dno moje ladice sa knjiga.
"Mogu ući?",čula sam dobro poznat glas od kojeg je jeza prošla mojim tijelom.
"Šta radiš ovdje?",rekla sam i pošla korak u nazad dok je Jace stajao na vratima moje sobe. Uskoro su se vrata zatvorila, a on se leđima prislonio uz njih.
"Moramo razgovarati!",rekao je ozbiljno.
"Nemamo ti i ja o čemu razgovarati,Jace!",rekla sam već vidno iznervirana, dok sam išla i dalje u nazad. Kada sam osjetila hladan zid na svojim leđima uspaničila sam se.
"Mislim da imam mnogo, mnogo tema za razgovor, Hanna!",rekao je ozbiljno, dok sa ja strahovala. San se ponavlja? Sada će reći kako želi i mene i Lenu i poljubiti me.
"Žao mi je!",krenula sam vrištati,ali sam se zaustavila kada su do mog mozga došle njegove riječi.
"Žao?",rekla sam začuđeno i podigla jednu prvu.
"Nisam to trebao napraviti. Niti je tebi to tebalo, a stvarno nije ni Leni ni meni. Ja, samo... Zaljubljen sam u tu malu barbiku do ušiju i znam da si ti posljednja osoba kojoj Govoriti, ali volim je Hanna. Mnogo volim, Lenu. Volm je kao nikoga do sada. I znam da sam te povrijedio i kunem se ubio bih se zbog toga, ali nemoj nas razdvojiti. Molim te, Hanna.",rekao je gledajući u pod, a kada je svoje plave oči usmjerio ka meni, vidjela sam suze. Jace... On plače?!
"Ti plačeš?",jedva sam izustila od iznenađenja i to je vjerovatno bila najveća besmislica koju sam mogla reći u tom trenu.
"Molim te Hanna! Možemo li samo biti prijatelji? Očito nismo suđeni jedno drugome?"rekao je dok su suze izdajnice pale niz njegove obraze.
"Na mogu biti prijatelj s tobom Jace. Slomio si me, kako ne razumiješ? Ne mogu više biti blizu tebe i bila bih najsretnija kada te više ne bi vidjela u blizini!",rekla sam povrijeđeno, glumeći zlobu.
"Onda ću otići. Neću ti prilaziti, obećajem. Samo me pusti da se viđam sa Lenom!",rekao je tužno me gledajući.
"Ne mogu, Jace. Ona mi je sestra. I, i ako se nije ponijela fer prema meni, neću dozvoliti da je iko povrijedi, a pogotovo ne ti!",rekla sam tiho i smrtno ozbiljno.
"To je to?",upitao je potišteno.
"To je to.",potvrdila sam tužno.
"Ja ću ipak poštovati obećanje, Hanna. Nisam toliko loš čovjek kakvim me smatraš, samo sam pustio ljubav da me vodi. To je bio mog početak i moja smrt. Dao sam srce svojoj barbiki i ostao bez njega.",rekao je tužno,  ja sam ga bez riječi posmatrala.
"Zbogom Hanna.",rekao je jedva i napustio sobu. Tada sam se raspala. Sjela sam na svoj krevet i glasno plakala. Uzela sam svijeću sa stola koja je bila u staklenoj posudi. Jace mi ju je poklonio i rekao da ga podsjeća na mene jer je roza i uvijek sija. Gledala sam je par minuta, a onda bijesno bacila o zid. Staklo se rasulo u sto komada uz glasan tresak baš kao i naša ljubav, baš kao i moje srce.
Na sto sitinih djelića koji još uvijek imaju nadu da će postati jedno.
....
To je to za ovaj dio. Nadam se da vam se priča za sada dopada. Nadam se da vam je bilo zanimljivo. Uskoro je novi dio. Sviđaju li vam se nastavak? Stvarno očekujem da pišete mišljenje jer me mnogo zanima, a i baš sam se potrudila. Dio je dug i utkano je mnogo emocija. Hvala svima koji komentarišu! Uskoro novi dio. Stay tunder. Pišite utiske.