Kradljivac mog srca

part 53 "Nepozvani gost"

Hanna p.o. v.
Ležim na udobnom krevetu okružena sa mnoštvom ukrasnih jastuka, pogleda usmjerenog u strop i razmišljam. Postoje cure koje pišu dnevnike i tako se otarase bespotrebnih misli i , često zbunjujućih, emocija. Ja ne pripadam toj skupini. Svoje emocije i misli čuvam u sebi sve dok se ne respršte u vidu vatrometa, ili pak eksplozivne bombe. Ovisi o trenutku. Čvrsto sam vjerovala da se bliži najljepši i najstvarniji vatromet do sada. Prisjećajući se trenutaka od sinoć osmijeha se nacrtao na mom licu. Dok sam tako ležala na travi pogledom prateći zvijezde od onih najsjajnijih do onih manje primjetinih, sa Alexom pored sebe koji je rukom prolazio kroz moju kosu dok me drugom čvrsto držao kao da se boji da me ne izgubi, osjećala sam se da mi ništa ne fali. Sve je bilo na svome mjestu i tada, prvi put od kada sam došla u Chicago, shvatila sam kako se sve zapravo dešava sa razlogom. Možda sam trebala biti s Jaceom na početkui možda je Lena trebala biti s Alexom, možda su se oni trebali zaljubiti i možda je sve onako kako treba biti. Možda je ovo sudbina!
Moje misli prekine otvaranje vrata te pogled usmjerim prema osobi koja je ušla u moju sobu. Lena. Na sebi je nosila divan crveni komplet, majicu i suknju, te ogroman osmijeh.
"Seka, samo da ti se javim. Ja idem.",rekla je i pokušala se prekinuti smijati što joj je teže išlo. U zadnje vrijeme je mnogi sretna i imam osjećaj da znam razlog njene sreće.
"U redu, je li tata dolje?",rekla sam promatrajući njeno lice.
"Nije, otišao je do posla, hitno su ga trebali.",rekla je pomalo tužno, a ja sam umorno otpuhnula.
"Da, naravno. Gdje ti ideš?",rekla sam a ona se na to pitanje uzbudilo i na njenom licu se vidjelo da joj je zbilja neugodno.
"Amm... Idem se naći sa Alison i Mendi i neće me biti neko vrijeme. Idemo na film, znaš.",rekla je dok se rukama mahala kao da pokušava dokazati da govori istinu. Lagala je! Znala sam da jeste. Uvijek sam znala.
"U redu.",rekla sam a olakšanje je proletilo njenim očima. Okrenula se na peti.
"I Leno!",pogledala me još jednom dok je stojala kraj vrata,"Uživaj sa Jaceom. Podržavam sve što te čini sretnom."
Namignuka sam joj a ona se rastužila i blago nasmijala a zatim izašla iz sobe. Bilo je i bolje da više nije bilo rasprave, no ona nije znala da mi on više nije bio bolna tema. Sada sam Jacea smatrala prijateljem, starim poznanikom, i ništa više od toga. Moje srce je preuzeo jedan smeđooki ljepotan i niko ga ne može zamijeniti.
Kao da mi čita misli, mobitel se oglasio. Alex.

"Molim?",rekla sam umiljatim glasom.
"Pa ćao, malena! Šta ima?",rekao je veselo, a ja sam se naježila na to 'malena'.
"Razmišljam o tebi.",izletilo mi je.
"Ma je l'? Onda smo vrlo slični jer sam ja ne mogu prestati razmišljati o tebi.",rekao je i mogla sam čuti kako se nasmijao.
Veliki osmijeh se pojavio na mom licu. Odjednom sam osjetila potrebu da ga vidim, zagrlim i osjetim njegov miris.
"Zvao sam da te pitam da li ideš na ekskurziju u petak?",rekao je.
Eksurziju?
"Jao ja sam potpuno zaboravila na to.",rekla sam iskreno. Profesori su nam spominjali to u petak. Idemo na ekskurziju u Los Angeles i ići će treći i četvrti razredi iz naše škole. Bilo bi ti super ,pogotovo što bi išla i moja ekipa, ali potpuno sam to smetnula s uma.
"Moram o tome razgovarati sa tatom.",nastavila sam.
"Važi, javi mi.",rekao je i krenuo prekinuti no zaustavila sam ga.
"Alex?"
"Da, Hanna?
"Možeš li doći do mene da jedemo sladoled i gledamo film dok smo ušuškani u dekicu?",rekla sam dječijim glasom i ubrzo čula smijenje sa druge strane telefona.
"Zvuči primamljivo. Moram nešto obaviti i stižem."
"Jej!",veselo sam povikala.
"Vidimo se malena."
"Vidimo se, Alex",rekla sam i prekinula poziv.

Udahnula sam još jednom, a zatim odlučila pozvati tatu kako bi mu rekla za ekskurziju.
Dugo je zvonilo i taman kada sam željela prekinuti tata se javio.

"Dušo?",rekao je umornim glasom.
"Tata? Kako si? Hoćeš li brzo doma?",rekla sam.
"Nešto je iskrslo i ne mogu to riješiti bez mene. Neću te zamarati sa tim, ali neću moći doći večeras kući. Stići ću nekad pred jutro.",tužno mi je priopćio. Uzdahnula sam glasno,a zatim nastavila.
"U redu, onda ću te ovako pitati. Tata, ima jedna ekskurzija u L. A. Ići će treći i četvrti srednje, što znači moja i Lenina generacija. Biće super! Smijem li ići?",rekla sam. Prvo se malo nećkao ali je na kraju pristao. Zahvalila sam mu uz tople riječi, a onda se pozdravila i spustila slušalicu.

Danas je bio utorak što znači da imam još tri dana do puta, a ja nisam još ništa spremila. No,imat ću već vremena, sada će stići Alex pa se moram spremiti. Otišla sam u tatinu radnu sobu i uzela kutiju sa filmovima. Našla sam tri filma koja bi se mogla svidjeti i meni i njemu te ih odnijela u dnevni boravak. Nakon toga sam se zaputila u kuhinju i napravila kokice. Kada je sve bilo gotovo pogledala sma na sat. Prošlo je četrdest minuta od našeg poziva pa ga očekujem svake sekunde. Imala sam pravo, jer se nakon par sekundi zvono oglasilo na mojom vratima. Potrčala sam do tamo. Malo sam popravila majicu i lasterice te prošla rukom kroz kosu, a zatim otvorila vrata. No, ispred nije bio Alex. Dočekala me žena između četrdeset i pedest godina smeđe kose i tamnih očiju. Na usnama je imala malo sjaja crne boje, a oko očiju joj se vidjelo par bora. Imala je topal i dobronamjeran izraz lica. Bila je zgodna i vitka za svoje godine i u farmericama i košulji je izgledala prilično mladoliko. Malo sam joj bolje promotrila lice. Bila mi je poznata od nekuda. Kao da sma je već viđala. Pogledala sam bolje njene oči, a zatim kosu te ostatak lica. Pa da! To je ona ljubazna konobarica iz kafića "Star". Dugo tamo nismo bile, ali sjećam je se kao kroz maglu. No, šta radi pred mojim vratim.
"Izvolite, nešto ste trebali?",rekla sam nakon duže pauze.
"Kćeri.",rekla je i približila mi se za korak. Pogledala sam je iznenađeno i odmaknula se za korak. Mora da je krivo shvatila.
"Sigurno ste me zamijenili sa nekim. Ja... Ja nemam majku."rekla sam tiho kimajući glavom lijevo-desno.
"Jesi lk ti Hanna Strokes,Williamova kći?"rekla je uz blag osmijeh na usnama.
"Da, ali..."
"Hanna, ja sam Helena i ja sam tvoja majka."
Tada, u tom trenu sam se osjećala kao da je neko prolio kantu hladne vode po meni.
Odmahnula sam par puta glavom u nevjerici dok su mi suze kvarile vid. Svaki dan i noć sam razmišljala o svojoj majci kao najljepšoj i najdivnojoj osobi na svijetu. Negdje duboko u sebi znala sam da je živa, ali veći dio mene je mislio da je nekako, iznedada, umrla. Da nam se zbog toga nije javila sve te godine. Da je zato otišla. Da je nema doma, jer je na nebu i promatra nas poput najljepše zvijezde. Sada mi je neka nepoznata žena stojala na kućnom pragu i govorila je ona moja majka. Moja mama. Žena koja me rodila, radovala mi se, nosila ispod srca devet mjeseci, a onda napustila tako malu. Nisam si to mogla priznati. To je bilo prosto nemoguće.
"Nemoguće. Nemoguće.... Nemoguće.",govorila sam dok sam išla polako unazad sve dok nisam udarila leđima o ulazna vrata koja čak ne znam ni kada sam zatvorila. Bila sam potpuno zbunjena.
"Nije moguće!",vrisnula sam i tada su vrele suze napokon potekle mojim obrazima.
"Moja majka je dobra osoba! Ona mene i moju sestru ne bi ostavila da se mučimo sve ove godine. Ti nisi moja mama.",rekla sam glasno plačući.
"Hanna, molim te.",uhvatila me nježno za ruku dok su joj suze kasile lice. Istrgnula sam ruku iz njene.
"Moramo pričati. Moraš znati istinu. Ja... Moram ti objasniti.",govorila je polako, kroz plač.
"Nemaš mi šta reći! Čak i da to jeste istina, radije biram život u laži. Ako je laž da je moja majka ipak htjela biti uz nas ali je bila svim silama spriječena da ti ostvari, želim vjerovati u to.",rekla sam odlučno.
"Moraš me slušati. Nije kako misliš!",rekla je sada već jecajući u suzama.
"Idi.",rekla sam tiho nije se micala. Uzela me za ruku no brzo sam se odmaknula.
"Hanna, ja...",počela je.
"Gubi se.",govorila sam jecajući u suzama. Tada se pojavio on. Alex. Na licu je imao zbunjen izraz dok sam se polako približavao.
"Šta se dogodilo? Jeste li dobro?",upitao je dobrodušno ženu ispred mene.
"Hanna? Šta ti se desilo?",prišao mi je. Uzeo je moju ruku i prislonio je usnama dok je prstom brisao moje suze.
"Gubi se.",kroz zube sam rekla ženi koja se predstavljala kao moja majka.
"Hanna, smiri se. Hajde polako uđi u kući. Ja ću ovo riješiti.",rekao je Alex blago. Poljubio me u obraz, a zatim uveo u kuću. Rekao mi je da ga čekam u dnevnoj što sam i učinili, a on je otišao napolje. Nije ga bilo nekih petnaest minuta,a svo to vrijeme sam provela zureći h nevidljivu tačku na zidu. Vrata kuće su se oglasila, a ja se nisam pomaknula s mjesta sve dok me dvije snažne muške ruke nisu tako nježno zagrle da sam se istog trena raspala na tisuće komadića.
"O Alex.",rekla sam je jecajući u njegovom zagrljaju dok su moje suze kvasile njegovu majicu. Lagano mi je prolazio rukom kroz kosu kako bi me utješio.
"Sve će biti dobro malena.",rekao mi je tiho na uho. Protresla sam glavom, a zatim je sljedio novi nalet suza.
Pa još jedan.
I još jedan.
I još jedan.
I tako sve dok nisam ostala bez suza za plakanje.
To je zapravo bilo i jedino sto mi je ostalo.
Samo plakanje.
Samo tuga.
.....
BUM! Pa to je preokret! Obavezno mi pišite mišljenja o ovom iznenadnom dijelu. Da li Hanna ima pravo ili je ipak trebala dati Heleni šansu?
Šta bi vi učinili na njenom mjestu.❤