Kradljivac mog srca

part 38 "Sama protiv svih"

Hanna P. O. V.
Budi me ptičiji cvrkut. To nisam čula još od kada smo se preselili u Chicago. Prije mi je ta pjesma ptičica bila nešto najljepše i najposebnije. Bila sam uvjerena da svaki cvrkut ima neko duboko značenje i dala bih sve da sam ga razumjela. Sada... Sada mi je to bilo bezvrijedno. Ptice su cvrkutale, a ja ih nisam ni čula. Bila sam previše zatočena u svojim tmurnim mislima da bih bilo šta vidjela ili čula. Da nije stanje kakvo jeste, sigurna sam da bih mi ova stjena bilo najljepše mjesto i da bih uživala u svakoj minuti provedenoj ovdje. Sada mi je bilo drago samo što ne moram gledati Lenu i Jacea. To bi me ubilo... Nažalost, znala sam sa ne mogu ostati ovdje zauvijek i da ću ih kad-tad sresti. Ustala sam s poda i otišla do ivice stjene. Moja odjeća još uvijek je bila vlažna od kiše koja je padala cijelu noć i mislila sam da neće stati nikada. Sada više ne pada, ali je tlo mokro, a nebo je tmurno i sve podsjeća na nju. Sjedeći na vrhu ivice, posmatrala sam grad koji se odavdje savršeno vidio. Protezao se ispred mene i milion kuća i zgrada koje su ogromne i bogate, odavdje su bile sitne, sitnije od makovog zrna. Pomislila sam, tako je i s ljudima. Svi su tako veliki, snažni i moćni, a zapravo su tako sitni...
Ostala bih tako satima promatrati taj divan pejzaž, ali znala sam da je već vrijeme da krenem. Tako mi se nije dalo ići u školu, ići kući gledati Jacea i Lenu i slušati nebuloze koje imaju reći. U svakom slučaju sam morala krenuti kući jer sam znala da se tata već brine što nisam došla doma, a ne znam da li mu je Lena išta rekla. Iskreno se nadam da nije, ne bih mogla podnijeti sažaljevanje i potragu za krivcem.
Ustala sam sa ivice stjene i krenula polako koračati po mokrom tlu. Morala sam doma. Morala sam, a toliko nisam željela...
Svaki korak mi je nanosio bol, ali ne onu fizičku. Bolilo me duboko u utrobi, negdje unutar mog bića, u predjelu srca i bol nije prestala.
Došla sam do kuće za nekih dvadeset minuta sporog hoda i nisam se sjećala niti jednog dijela svog puta. Previše misli se vrtilo po mojoj glavi da bih gledala u silne zgrade oko sebe. Stajala sam pred vratima i svaki put kad bih uhvatila za šteku vrata, kao da me ista opržila po koži. Brzo bih maknula ruku i odmaknula se od vrata. Duboko sam udahnula par puta, a zatim još jednom pogledala u ta crna vrata kao da su baš to vrata moje sudbine, ali nisam imala hrabrosti otvoriti ih i okušati svoju sreću. Bila sam shrvana i umirala duboko u sebi, ali sam ipak odlučila ne dopustiti im da me unište. Učinila sam tako mal potez kao što je ulazak u sopstveni dom, a osjećala sam se kao da mi je neko stavio lance teške tri tone i ne mogu se pomaknuti. Stojim i gledam. Ne mičem. Ne govorim. Sama sam zarobljena u ovom turobnom svijetu gdje nikoga nije briga za tvoje osjećaje. Sama sam na svijetu. Sama bez igdje ikoga. To me ubija. Plako, ali sigurno. Ubija me.
"Hanna!",vrisnuo je neko te dotrčao do mene. Nisam registrovala ništa dok se dvije snažne muške ruke nisu našle oko mog malog tijela i odnijele me u dnevni boravak. Spustio me na krevet, a ja sam blago otvorila oči kao da je to najveći napor u ovom trenu i ugledala jedinu osobu koja je na mojoj strani trenutno. Mog oca.
"Tata!",rekla sam i olakšanje se čulo u mom glasu. Uhvatila sam njegovu snažnu ruku punu izraženih vena i prislonila je uz svoje lice.
"Dušo moja! Šta se dogodilo? Gdje si bila? Kako se osjećaš?",pitao je sa toliko brige da mi je došao napad krivnje što se nisama javila, bar njemu.
"Dobro sam tata, bit ću...",tiho sam prozborila.
"Ko ti je to učinio dušo?",upitao me tužno.
"Sudbina.",rekoh i sve stade, utihnu.
Tata je spustio ruku na moju glavu i polako prešao njom duž moje duge kose, koja je sada bila prljava i mokra od kiše.
"Idi, draga. Otuširaj se i presvuci, prehladit ćeš se.",kaže mi blago, a ja kimnem glavom i krenem ka svojoj sobi po odjeću. Bila sam tako sretna što je tata bio sam u kući i što mu Lena ništa nije rekla jer ne bih podnijela dodatni pritisak, ne sada.
Otišla sam do toaleta i skinula prljavu odjeću sa sebe. Odmah sam je odložila na pranje, a zatim se uputila ka tuš kabini. Nisam imala hrabrosti pogledati se u ogledalo. Strah me da bi moje lice bilo mnogo više od blijedog, nešto kao tužno, slomljeno....
Pustila sam toplu vodu da teče i te kapi su me opuštale i polako odnosile bol. Stavila sam šampon na ruku, a onda dobro oprala svoju dugu, tamnu kosu. Izaprala sam šampon, te ostala još malo uživati u toploj vodi, jer sam znala da kada izađem odavdje vracam se u hladan i mračan svijet.
Nakon par minuta, zavrnula sam vodu i napustila tuš. Osušila sam zaostale kapi vode na svom tijelu i obukla ugodnu trenerku. Kosu sam obmotala peškirom i krenula u svoju sobu kako bih se osušila. Prelazila sam četkom kroz crne vlasi dok je topao zrak iz fena milovao moju svježe opanu kosu. Ja sam jedna od onih osoba kojr uživaju u svojoj kosi i volim je sušiti i ako to zahtjeva vrijeme. Nakon što sam bila gotova, spustila sam se u kuhinju.
"Tata, gdje si?",pitala sam silazeći niz stepenice.
"Evo me u kuhinji.",čula sam njegov glas te se zaputila tamo. Stajao je kraj radnog stola i pravio smjesu za palačinke.
"Njami, moje omiljeno.",kažem sretno, po prvi put danas. Tata baš zna šta volim.
"Uzmi džem i čokoladu, da možeš mazati palačinke kada budu gotovi.",kaže, a ja ga bez riječi poslušam.
"Kada završimo jelo, idemo kod tete i bake. Ja ću tebi opravdati što danas nisi bila u školi, ali nemoj da se ponovi. Lena će uskoro doći iz škole.",kaže blago, a meni srce stane kada čujem da Lena uskoro dolazi. Nisam se za ovo pripremila. Morat ćemo biti zajedno u autu, voziti se skoro cijelu noć, onda biti kod tete tri dana i spavati u istoj sobi....? Šta učiniti?!
"Hanna? Jesi li u redu?",kaže zabrinuto moj otac.
"Samo sam se zamislila",kažem i izvadim sve potrebne sastojke na stol. Tata je pekao plačinke, a ja sam ih pripremala za jelo, mazala džemom i ukrašavala. Podsjetilo me ovo na djetinjstvo i to kako smo se prije tata, Lena i ja zabavljali u kuhinji. Na samu pomisao, osmijeh mi se stvorio na licu, ali sam ubrzo shvatila da ništa nije kao prije i nikada neće biti. Kada se jednom upropasti povjerenje, teško ga je vratiti. Ako mene pitate, gotovo nemoguće.
"Evo još jedan i nema više",kaže tata dok mi dodaje posljedni palačinak za danas.
"Bit će nam dovoljno",zadovoljno se nasmijem pogledavši na pun tanjir palačinaka raznovrsnih okusa.
"Hajde, još to završi pa da jedemo.",kaže, a ja se samo nasmijem. On je sjeo za stol i čekao me, a ja sam, kada sam završila sa ukrašavanjem jela, odnijela taj tanjir pun savršenstva okusa na stol.
"Ovo je stvarno dobro.",rekli smo u glas, čim smo pojeli jedan plačinak. Jela sam sa zadovoljstvom ovu slatku fantaziju koja je prijala mom stomaku i popravljala moje raspoloženje. Sve je bilo super, jela sam i pričala sa tatom dok smo razmjenjivali osmijehe. Sve bilo super, dok nisam čula otvaranje vrata. Pretrula sam i nisam mogla više jesti, pričati niti se pomaknuti.
"Doma sam!",čula sam sestrin glas i brzo se ustala od stola.
"Gdje ćeš?",pitao je zbunjeno otac.
"Idem se spremiti za put. Nisam više gladna.",rekla sam brzo i potrčala ka svojoj sobi koja je bila jedini spas u ovom trenu. Naslonila sam se na vrata i brzo ih zaključala. Možda sam bila kukavica, stvarno, ali nisam mogla podnijeti još veći stres od trenutnog. Krenula sam ka ormaru i počela vaditi potrebne stvari za put u nadi da ću skrenutu misli. Na moje veliko iznenađenje, to se i desilo i ubrzo sam se potpuno koncentrisala na spremanje. Uzela sam veliku torbu i u nju stavila šminku, garderobu, punjač, mobitel, slušalice, nešto malo nakita, novac, potrebne kreme i lijekove te još par stvari za put. Kroz glavu mi je prošlo da nismo kupili ništa teti. Violi i nani, te sam odlučila ja to obaviti. Dobro će mi doći da se maknem od kuće, pomislila sam. Obukla sam.jaknu i cipele, uzela novce te krenula ka prodavnici. Tata se složio sa mojom idejom, a Lena je bila u sobi tako da nisam imala nikakvu smetnju u svom naumu. Koračala sam samouvjereno ka velikoj prodavnici u centru razmišljajući šta da im kupim. Dala sam sbe od sebe da otjeram misli o Leni i Jaceu kada bi došle, a u tome sam i uspjela, bar na neko vrijeme. Ušla sam u prodavnicu i zaputila se ka odjelu sa kozmetikom. Tražila sam neku kremu za njegu lica, jer je to moja nana koristila i voljela. Lutala sam rafama punim proizvoda u potrazi za odgovarajućom kremom kada mi je za oko zapalo nešto, ustvari neko. Na samom ulazu u trgovinu bio je, glavom i bradom, Jace. Utrnula sam na mjestu. Nisam znala kako da me ne primjeti, te sam se brzo sagnula među rafama praveći se da nešto tražim. Gledala sam je li otišao i kada je krenuo na suprotan dio radnje, dahnula sam i ustala.
"Stvarno? Skrivaš se?",čula sam dobro poznat muški glas iza sebe i proklinjala dan kada sam ga uopšte vidjela, upoznala i pustila da se zaljubim u tog kretena.
"Ja i ti nemamo o čemu razgovarati, Jace, i bila bih ti beskrajno zahvalna kada bi se odmaknuo od mene i više mi se nikada ne obratio.",rekla sam sa puno prezira u glasu, gledajući ga u oči.
"Hanna mislim da moramo razgovarati i riješti ovo kao ljudi!",kaže, ja se samo osmijehnem lažno sa gađenjem.
"Sigurno se šališ! Ja i ti smo svaku konverzaciju završili onog trena kada si poljubio moju sestru dok si se pravio da me voliš. Oh, ti gade!",kažem uveliko bijesna i okrenem mu leđa pokušavajući naći kremu i izgubiti se odavde.
"Hanna, nije kako se čini. Samo...",kaže tiho, a ja se okrenem ka njemu i pogledam ga u nevjerici.
"A kako se čini? Meni se čini kao da si bio sa mnom i mojom sestrom u isto vrijeme i lagao me, lagao kao pas.",kažem bijesno, na rubu suza, a on mi se približi za korak i pomazi moje lice.
"Ne diraj me! Nikada više me nemoj dodirnuti!",izderala sam se na njega iz sveg glasa.
"Hanna oprosti. Trebao sam ti reći, trebao sam prekinuti, ali nisam. Ljuti se na mene, mrzi me jer sam to i zaslužio, ali opristi Leni i saslušaj je. Ludo sam zaljubljen u nju, a mislim da i ona osjeća isto i ne bih dopustio da je bilo ko povrijedi. Nije htjela biti sa mnom. Nije mogla zbog tebe, ali sam je privukao i postali smo nerazdvojni. Rekla je da ako ti ne kažem i ako te povrijedim neće više nikada progovoriti riječi sa mnom. Pokušao sam ti reći sve, ali nisam mogao. Ona je mislila da jesam. Kada je saznala da sam joj legao, već je bilo pre kasno....",kaže gledajući u pod, a meni suze liju niz lice. Ne mogu da vjerujem svojim ušima. Vlastita sestra mi je to učinila, i to traje, traje već dugo.
"Kolikoo to traje?",povičem na njega već na rubu suza.
"Hanna..",počne se pravdati.
"Koliko traje?!",viknem već uveliko plačući.
"Dva i pol mjeseca. Malo poslije onog izleta, kada sam ti rekao da imam važu utakmicu košarke, bio sam s njom. Oprosti.",kaže tiho, a ja se slomim.
"Gubi se",kažem i pokažem mu prstom da ide dalje od mene.
"Oprosti..",tiho šapne, a ja padnem na koljena od bola.
"Gubi se! Miči se od mene!"povičem, a on krene ka izlazu. Gledala sam kako se udaljava dok se moje srce lomilo na hiljade komada. Dva i pol mjeseca... Odvanjalo je u mojoj glavi i udaralo u moje srce poput noža.
"Jeste lu dobro?",pitala me trgovkinja i dala.mi maramicu.
"Hvala..",kažem i obrišem suze.
"Treba li vam pomoć?",pita blago.
"Mogu sama. Izvinite na ovom incidentu od maloprije.",kažem tiho.
"U redu je. Ako zatrebate pomoć tu sam, na odjelu za kreme.",kaže i odmakne se od mene.
Ustala sam sa poda. Više nisam imala volje za kupovinu, ali znala sam da to moram napraviti. Uzela sam par krema koje bi se mogle svidjeti nani, te neki set šminke teti Violi. Brzo sam napustila radnju popraćena zbunjenim i radoznalim pogledima. Na izlazu iz radnje sam toplo pozdravila trgovkinju te se zaputila ka izlazu. Uzela sam taksi jer nisam bila dobro raspoložena za šetnju.
Rekla sam mu adresu i ubrzo sam se našla pred kućom.
Ušla sam unutra i stavila kese sa poklonima na stol.
"Hanna, sve je spremno. Uzmi svoje stvari i idemo",rekao je tata i krenuo ka autu.
Uzela sam svoje stvari i poklone koje sam kupila i krenula ka autu. Lena je sjedila naprijed sa tatom, a ja sam se smjetila nazad. Ovo će biti dugaaa vožnja, pomislih.
Uskoro smo čuli rad motora, te se auto počelo kretati.
"Nego cure, šta se ti desilo među vama? Mnogo ste neraspoložene."kaže tata, a meni se povraća od same pomisli na pravdanje.
"Ništa!",rekle smo u isto vrijeme i pomalo nesigurne. Bila sam zahvalna što ništa nije rekla, stvarno ne mogu više. Ipak, te riječi su dugo odzvanjale u mojoj glavi. Ništa... Nikada mi nije ništa, a svašta mi je.
Svašta me muči, boli, tuši, ubija...
Ali šutim.
.....
....
To je to za ovaj dio. Nadam se da vam se priča za sada dopada. Nadam se da vam je bilo zanimljivo. Uskoro je novi dio. Sviđaju li vam se nastavak? Šta će Hanna dalje?! Stvarno očekujem da pišete mišljenje jet me mnogo zanima, a i baš sam se potrudila. Dio je dug i utkano je mnogo emocija. Hvala svima koji komentarišu! Uskoro novi dio. Stay tunder. Pišite utiske.💖