VOTE i kom molim vas! Nemate pojma koliko mi to znači! Volim vas :D Uživajte! Xoxo
"Nisam glupa! Nećeš me pridobiti na svoju stranu!" kažem mu, a on se naglo okrene.
"O čemu ti pričaš?" lažno se nasmijem, ali kad vidim da je preblijedio i da mu se lice ukočilo, prestanem sa smijanjem.
"Zar stvarno misliš da ću povjerovati da, eto, samo onako želiš da doručkujemo zajedno? U stvari, da provodimo više od pet ili deset minuta zajedno uopšte?! Znaš li kad je to posljednji put bilo?" šutio je "Tako sam i mislila. Sigurno se ti ne sjećaš, ali ja se nažalost sjećam!" proderem se "Bilo je to ono jutro kad smo saznali da je majka doživjela saobraćajnu nesreću! Tada si me zadnji put zagrlio! Ni na njenoj sahrani mi nisi pružio nikakvu podršku, ali eto, živa sam i stojim pred tobom i sada sam jača nego ikad iako sam proživjela sve i svašta što ni najgorem neprijatelju ne bih poželjela!"
"Avery, molim te snizi svoj ton kad pričaš sa mnom i ne pravi toliku dramu od toga što želim i trudim se popraviti naše odnose."
Nakrivila sam glavu uputivši mu pogled 'jesi li ti to ozbiljan'?
"Znaš, ne možeš se sad praviti da smo ti i ja pravi otac i kćerka jer to uopšte nismo. Hoćeš li da ti iskreno nešto kažem George?" šutio je dajući mi znak da nastavim "Ja tebe baš i ne smatram pravim ocem, jer pravi otac ne bi izbjegavao, ili da kažem, napustio svoju malu kćerku dok je imala četiri godine samo zato što mu je supruga poginula i zato što mu je kćer ličila na nju. Ili i dalje ličim? Reci mi, kako trenutno podnosiš biti u mojoj blizini?" pričala sam hodajući prema njemu i stajući tačno korak ispred njega. "Imam njene oči, kosu, a i pomalo crte lica, zar ne?" hladnoća mog glasa preovladava tokom cijelog razgovora.
Njegovo blijedo lice je polako počelo pridobijati boju, ali su mu oči zasijale dajući znak da će se sad vjerovatno raspekmeziti (rasplakati). Kako patetično. Od njega čovjek nikad ne zna šta da očekuje.
Glupačo jedna, govoriš mu o mrtvoj supruzi, a ujedno i tvojoj majci, kako čovjek neće zaplakati?! Glasić je šizio na mene.
Ma goni se!!! Ne zanima me! Baš naprotiv! Ja uživam u predstavi!
Nije moj problem. On meni nije otac. Možda me napravio, ali zasigurno je da sam od njega dobila samo materijalno bogatstvo, a ne ljubav, sigurnost i toplinu tatinog snažnog zagrljaja koji mi je bio potreban bar dok sam bila mala djevojčica.
"Da, imaš njene oči, kosu i crte lica." zažmirio je dok mu se suza kotrljala niz umorno lice.
"Zašto si problijedio maloprije? Šta si očekivao da ću ti reći?" podigla sam lijevu obrvu čekajući da mi odgovori, ali to se nije desilo. Pa iskreno, nisam ni očekivala odgovor od njega. Zašto mi ne odgovara na neka pitanja otkad sam se vratila i kuda ova moja kazna vodi? Ko još normalan stavlja odraslo dijete u kaznu?! Niko! Geore je, naravno, izuzetak. MRZIM GA!
Rekao je samo 'nije bitno' i stavio metalni kofer u kojem su, pretpostavljam, poslovni papiri i digao je ruke šireći ih. Namjeravao me zagrliti!
"Ne dodiruj me!' odbrusila sam koračajući dva koraka nazad.
"Avy, kako misliš da ti se iskupim kad ni mi to ni ne dozvoljavaš?" strogo me upitao gledajući u pod i dižući pogled opet na mene.
"Nisi se ni ispričao za sve." procijedivši to kroz zube okrenula sam mu leđa i pošla prema sobe do koje mi je trebalo samo tri koraka. "I ne zovi me 'Avy'.
"Žao mi je." rekao je glasnije, a ja sam već ušla u sobu i uhvativši bravu rekla "Sad je kasno za sve, George." sa tim riječima sam zalupila vrata i zaključala ih.
YOU ARE READING
Love or Revenge?- by JelenaaStyles #COMPLETED
FanfictionIzvukla se iz najdubljeg "pakla" i jedva preživjela veliku izdaju. Srce je okovala lancem načinjenim od leda i zaštitila se od onog što svakog čovjeka čini slabim--osjećaja. 2 godine kasnije--ona je oteta. Njen otmičar je potpuni stranac za nju, a...
