Love or Revenge?- by JelenaaStyles #COMPLETED

Chapter 23 ~ Find out

"Nisi danas bila u školi." George'ov glas me uplaši u potpunom mraku i pokušam ga smušeno pronaći pogledom, ali ne uspijem. Lampa se upali iza mojih leđa u dnevnoj sobi, tj. on je upali. Pogledam u njegovom smijeru. "Pa šta ako nisam?" drsko ga upitam, a on ustane i polako došeta do mene umornim koracima. "Oči su ti crvene i krvave. Petljaš jezikom i jedva stojiš na nogama. Pijana si." nasloni dlan na moje lice: prođe palcem ispod oka po podočnjaku, a ja odmaknem glavu i opet drskost progovori iz mene: "Ne tiče te se!" "E vidiš," podigne kažiprst u zrak "tu griješiš. Itekako me se tiče! Ja tebi želim samo sve najbolje u životu. Hoću da ti pomognem, ali ti mi to ne dozvoljavaš. Uporno odbijaš podijeliti svoje probleme sa mnom." nastavi blebetati. "Vjeruj mi, ne želiš znati..." saopštim. "Avery, ako mi ne kažeš sve organizovaću svoje najbolje ljude da te prate, a ti to nećeš ni znati. Da li je to ono što želiš?" "Ne!" pijano se proderem kao petogodišnjakinja. "Onda? Koji je razlog tvom opijanju ovog puta?" upita me, a ja se namrštim i naboram nos. U toj mjeri pijana zapnem za stolić na putu prema sofi i zahihoćem se kao kreten. George odmahne glavom neodobravajuće i pomogne mi da ustanem sa poda. "Bilo bi dobro da postoji samo jedan problem tata." moje pijano stanje utiče i na riječi,  pa ga nozovem tatom. Njemu oči zasvijetle i uzme moj dlan te ga stavi u svoj. "Ispričaj mi sve što ti se desilo." zamoli me.Moja savjest, psiha niti tijelo više ne može izdržati sav umor, iscrpljenost i izbezumljenost svega što sam doživjela posljednjih mjesec dana i odlučim sebi olakšati dušu. "Sve je počelo otkad me Styles oteo..." započnem.

Nakon par sati moja priča je završena /priča sa nekoliko izostavljenih dijelova doživljenih sa Stylesom/ i osjetim malo olakšanje. George je mijenjao izraze lica dok sam mu sve pričala od početka do današnjeg dana, ali i zadržao miran stav. "Kučkin sin!" na kraju izađe iz njegovih usta sa velikom žestinom i mržnjom. "Ne brini Avy," tepa mi "više te neće uznemiravati." kaže mi sa velikim osmijehom na licu koji ga učini da izgleda deset godina mlađe. "Kako to-" "Kučkin sin je MRTAV." veselo izgovori, a meni se želudac oglasi da je prazan baš u tom momentu."M-Mrtav?" riječ jedva izađe iz mojih usta i osjetim se... čudno. "I? Šta kažeš na to?" očekuje od mene da reagujem ili kažem nešto, ali ja sam jednostavno nepokretna i jezik mi je svezan. Uopšte ni ne trepćem dok pokušavam svariti novu informaciju. "Zar ti nije drago što je napokon mrtav?"ne odustaje da vidi moju reakciju. Napokon se vratim iz dubokog razmišljanja, trepnem i pogled usmjerim prema njemu. "Ja..." zastanem. "Ja ne znam." iskreno priznam. "Ne znaš?" iznenađeno upita, pa se podsmjehne. "Po tvojoj priči koju si mi ispričala maloprije, ti bi trebala cvrkutati od sreće." namršti se. "U čemu je onda problem?" skupi obrve. "Sačekaj malo." ustanem sa sofe i počnem hodati lijevo-desno po dnevnoj sa Georgeovim očima koje me prate. Umjesto da osjećam olakšanje, ja osjetim razočarenje (jer je sve od jednom gotovo i nemam priliku riješiti nijednu zagonetku), a zatim se pojavi velika sumnja. Ovo je previše lako! Stylesa je zasigurno teško ubiti samo tako, dlanom o dlan. "Kako znaš da je mrtav?" pitam ga odmah, a on ustane i pruži mi ruku. "Reći ću ti, ali prvo idemo u kuhinju da jedeš." "Dobro." kažem preko volje i istog trena krenem u kuhinju. "Odgovori mi." naređivački mu kažem i on se lagano nasmije. "Dobro šefice." prestane sa smijanjem. "Znam da je mrtav jer sam siguran u to. Rečeno mi je iz pouzdanih izvora, da tako kažem. A sad sjedni." klimne glavom prema stolu i stolicama. "Kako je umro?" poslušam ga i sjednem na jednu od stolica previše trapavo (jer sam pijana za cijelu kafanu) i pogledam prema frižideru ispred kog stoji George i vadi gotove sendviče iz njega."Ubijen je." odgovor je onakav kakav i pretpostavim da će biti. Da li se zna ko ga je ubio?" uhvatim se za glavu. "Uff, mislim da li ti znaš ko ga je ubio?" nastavim sa pitanjima i ignorišem glavobolju. "Znam." podigne pogled i okrene se prema meni. "Pa? Ko ga je onda ubio?" nestrpljivo ga ispitujem, a on gleda u mene nesigurno. "Mafija." jednostavno odgovori i doda mi sendvič. Sjedne na stolicu preko puta mene, a ja ga pogledam kao da nije normalan. "Koje je ime mafije?" "Jedi." naredi. Da bih dobila odgvor na pitanje, odmotam sendvič iz folije i zagrizem. "Evo jedem. Reci mi sad."