*Near 1AM*
*Avery Cooper*
Začujem škripanje vrata i lagane korake kako se približavaju mom krevetu. Otvorim oči i okrenem glavu ka vratima.
"Edwarde, šta radiš budan ovako kasno?" pogledam na digitalni sat na ormariću koji prikazuje da je 1 sat ujutru.
"Mama," šapne i pokaže mi kažiprstom da pričam tiše. "Neki ljudi su upravo ušli u kuću na zadnja vrata. Išao sam u kupatilo, čuo buku i došao te probuditi."
Skočim iz kreveta i uhvatim ga za ruku. Sakrijem ga u ormar i brzo nazovem policiju. U dvije rečenice im sve objasnim i dam adresu.
"Šta god da čuješ, ne izlazi odavde. Obećaj mi," pogledam ga molećivo.
On krene plakati, ali stavi ruku na usta. "Ali mama, zašto se i ti ne sakriješ sa mnom?"
"Ne mogu dušo, samo me poslušaj i sakrij se. Vratiću se po tebe, obećavam," zagrlim ga i brzo sakrijem u ormar i zatvorim vrata kada začujem kako se koraci približavaju mojoj sobi.
Pružim korak do kreveta i sagnem se. Uzmem kofer i iz njega izvučem svoj napunjeni pištolj.
Stare navike umiru teško.
Ušuti.
Vrata sobe se otvore.
Oštro uzdahnem i progutam pljuvačku.
"Zar si stvarno mislila da možeš pobjeći od prošlosti?"
Uspravim se i slegnem ramenima. "Pa, zapravo, jesam." Podarim mu jedan od svojih hladnokrvnih pogleda.
Ali čujem samo njegov smijeh koji mi zaledi krv.
"Žao mi je, ali to se neće desiti ovog puta. Ja uvijek pobjeđujem. I gdje god da pobjegneš - ja ću te naći."
"To ćemo još vidjeti," prezrivo kažem dok gledam u njegove ledeno plave oči i u rukama stiskam pištolj sakriven iza leđa.
"Šta te čini toliko sigurnom?"
Jače stisnem pištolj u rukama i nakezim se. "O, ma da li bi volio to znati?" nakrivim glavu.
On se namršti.
A zatim...
U momentu kada skupim hrabrosti da potegnem pištolj i upucam ga, iako znam da bi me njegovi ljudi upucali nakon toga, čujem meni vrlo poznat glas:
"Avery, sagni se!"
Pa to i uradim.
Sekundu nakon toga začujem pucanj. Jedan za drugim.
Rušenje tijela na pod.
Otvorim oči i pogledam prema vratima svoje terase čije je staklo razbijeno od metaka.
Ugledam svog spasioca.
Ljubav mog života.
Čovjeka koji me i uništio i spasio u isto vrijeme, na razne načine.
Čovjeka koji mi je podario sina.
Za koga sam mislila da je mrtav.
Suze mi krenu na oči od sreće i potrčim mu u zagrljaj.
Kada ga poljubim, osjetim njegove mokre obraze na svojima.
"Oprosti mi, morao sam neko vrijeme biti 'mrtav', ali našao sam vas Aves. Konačno sam vas našao," govori mi na usnama dok me grli kao da se boji da će me ponovo izgubiti.
Pomazim mu obraz palcem i obrišem mu suze.
"Bitno je da si sada tu, ali moramo pobjeći odavde odmah."
Klimne glavom.
YOU ARE READING
Love or Revenge?- by JelenaaStyles #COMPLETED
FanfictionIzvukla se iz najdubljeg "pakla" i jedva preživjela veliku izdaju. Srce je okovala lancem načinjenim od leda i zaštitila se od onog što svakog čovjeka čini slabim--osjećaja. 2 godine kasnije--ona je oteta. Njen otmičar je potpuni stranac za nju, a...
