OPASNA MAFIJA

Pedeset i četvrto poglavlje

Iz misli me trgne osječaj da padam, duboko, duboko do dna!
(To je bilo posljednje što sam čula...utonula sam, njegov glas je bio sve tiši ali jasniji. Odjednom stajala sam u bjelini, sve oko mene je bilo bjele boje. Pored mene stajao je čovjek okrenutih leđa. Bio mi je poznat i onda se okrenuo.
Ja: "Tata! "
Moj otac je stajao pred mnom.
Tata: "Ljepotice kako si?"
Ja: "Tata!"
Tata: "Tatino ne bih trebala biti ovdje dušo! Premlada si za ovo mjesto, idi kući Lana!
Ja: "Tata ne mogu doma on je tamo ne želim! Želim ostati s tobom!"
Tata: "Dušo Denis nije loša osoba, njegov otac je, znam ga od kada sam radio za njih vrati se, živi sretan život s njime.
Okrenuo se i pomilovao me po licu, otišao je i lagano nestao u bjelini.)

Denis: "Prokletstvo!! Ima da ju spasite kako god znate!"

Ponovno sam bila tu ali kao i da nisam čula sam Denisov uzvik, to je zadnje što sam čula.

Denis je išao za njim sve dok ga nisu upozorili i zabranili mu da ne smije dalje, prvi put ga u životu vidim da ovako plače i jeca za nekim, nikada, ali nikada niti je jecao ovako niti plakao. Za njega su ljudi bili jednostavno samo tijela koje je uklonio ili nije..

Daniel: "Smiri se Denis, biti će dobro! Jaka je ona!"
Pogledao me a onda je šakom probio stolicu u čekaonici i rastrgao cjeli red stolaca u sekundi je došla medicinska sestra i zabila mu iglu u vrat pao je. Uhvatio sam ga i posjeo.

9 SATI KASNIJE

Denis: "Šta se desilo?!"
Čujem kako je Denis dreknuo i tad sam se probudio, izašao je doktor i pričao nešto sa njime. U sekundi sam se digao i došao do Denisa.
Doktor: "Dali smo sveee od sebe!!!! Sve je na njoj! Da ste razmislili ranije o svojim postupcima danas ne bi bili ovdje a ona klinički ne bi bila mrtva G.Emontrayles!"
Daniel: "Nismo znali da če nam neko sestru napasti dok ide iz cluba, gospodine doktore! Ček...mrtva....?!"
Denis me pogleda a ja ga samo trknem, nitko ne smije znati što se desilo jer bi se pokrenula istraga i sve bi otišlo k vragu.
Denis se okrene i stavi ruke na glavu gledajući u strop.

(Moj se bjes ne smiruje. Samo se pogoršava, nikada ju nisam trebao upustiti u sve ovo, ona je moja, ne može umrjeti, dogovorili smo se! Obečala mi je!
Uzeo sam je, već tada je bila moja, pustio sam ju i dalje je bila moja. Lagala mi je za dijete i to sam preživio, mučio sam ju ali ovo. Ovo se nije smjelo desiti. Kako mi ovo može raditi? Zašto si prokleta nesrećo?!
Nisam trebao, trebao sam znati da ju samo ja mogu zaštiti od sebe, čovjeka koji je platio za nečiju ljubav, koji je varao zbog novca, ubijao, čovjeka koji je ubio svog sina!  Mučio ženu koju voli! Nisam ništa više nego JEDNO JEBENO ĐUBRE!
Ne kajem se!
Opet bi to učinio samo ako ju ne spase, moraju, plačeni su za to!!)

40 DANA KASNIJE

Prošli je toliko dugo, toliko dugo dana sam došao u bolnicu i tamo bio drugi čovjek. Kad bi svako jutro došao u bolnicu vidio sam ju na petnaest minuta i tad bi morao krenuti na posao jer bi več bilo 8 sati a volim doči kada i ostali dolaze na posao u 9 i 30 sati.
Svaki dan bi odlazio u ured i radio dokasnih sati. Obavljao poslove za mafiju, te išao na razna okupljanja, družio se sa ljudima na svojoj razini kako kaže moja malena. Sve kako bih se malo odmaknuo od svega toga.
Kako ne bih mislio o tome hoće li se ona ikada probuditi...
Pripremali smo zabavu za majčin 60-ti rođendan.
Majka je bila sva zaluđena pripremama pa je tako jednu večer došla do mene.
Tatiana: "G. Emontrayles Vaša majka je ovdje!"
Denis: "Znam, pustite ju do mog ureda."
Tajnica ode a moja majka zajapurena dođe do mene za nekoliko trenutaka.
Na sipao sam si još jednu čašu najdražeg viskija i popio gutljaj, predpostavljam da razgovor kao i svaki neće ići glatko ako bar malo nisam pripit.
Isabela: "Sine! Želim da upoznaš na zabavi jednu predivnu damu! Znaš ona je moja prijateljica, tj od moje prijateljice Devil ako je se sječaš? Njezina kčer Louis.
(Jaoooo jedva čekam još ako se ovaj moj glupi sin zaljubi u nju pa mojoj pjesmi ne će biti kraja!! Hahahha ohh da da!)
Denis: "Majkooo.....!"
Isabela: "Ne želim čuti! Odmah možeš stati!"
Denis: "Ne! Neću stati! Slušat češ me!"
Isabela: "Ne Denise Emontrayles! Ti češ poslušati mene, to duguješ svojem ocu!"

Kada je to spomenula preplavio me osječaj tuge, to je bio najgori način na koji me otac napustio. Pogledao sam ju i znao sam da razgovora više nema. (Ja zna koju volim, ako želi da upoznam tu Louis onda i budem. Ništa više od jednog upoznavanja neće biti!)

TUŽNO
.
.
.
.
.
Uživajte!
Sljedi još jedan!