OPASNA MAFIJA

Osamnaesto poglavlje

Ja: "Ali ti se baviš nečim drugim zar ne?"
Denis: "Ha...čuj..eto svako ima posao tako i ja, tvrtke i te stvari." (Da stvarno znaš čime sam se nekada sve bavio, morao bi te ubit jer nebi mogla držat jezik za zubima, to nikada nebi mogao...vjeruj mi djevojčice pokušavam biti što dalje od toga, ne mogu porogoni me!)
Ja: "Aha ljepo, nikad nisam bila s takvim ljudima. Niti sam ih voljela u blizini..(Koji mi je kurac! Spavala sam s njim a sad mu govorim da ne volim ljude poput njega, majke mi ako sam ja više normalna!)
Mislim nisu ni moji da nemaju ali tata je previše radio da bi mi pružili sve i sad ga više nema."
Rastuži se na što ju jako zagrlim i stisnem na svoje rame.
Denis: "Ej nemoj biti tužna, ako želiš da pričamo o nečem drugom ok. Ali ajmo ne o ružnim temam! (Opet civili..možda me želi nadmudrit!? Možda su ovo njezine igrice!!)
Zagrlim ju jako a i ona mene.
Kasnije smo se obukli u ljetnu odjeću i odvezao sam ju da vidi iznenađenje.
(Pošto nikada nisam radio iznenađenje djevojci, nadam  se da će joj se svidjet. Ma boli me ja ću uživat!! Hahahahha)
Ja: "Dali smo blizu?" (Skoncentrirano je vozio pa mi je kratko domaknuo glavom, shvatila sam da nema još puno, pogledala sam kroz prozor na suvozačevom mjestu i vidjela jezero, cjelim putem ono je vijugalo uz cestu. Bio je ljetni, vrući i sunčan dan pa sam malo otvorila prozor. Vjetar mi se poigravao sa kosom na licu! Uživala sam i na trenutak zatvorila oči. Čula sam dječiji smjeh, osjetila vjetar mris roštilja kakv je moj otac znao raditi. Sjetila sam se svega kolko smo ja i on zajedno plovili, koliko sam puta bila njegova mala curica, kapetanica! Trnula sam od pomisli na sve to. Boljelo je, svaki dan, svaki sat i minutu ali ja nemam vremena čak niti za tugovat za njime, moram sebe spašavat iz nevolje koja mi sve više prirasta srcu, koju sam možda počela voljet, ali to je naravno nemoguć ili nije..)
Nakon 20 minuta stali smo na parking. Došli smo u luku na tom jezeru. Na parkingu ispred luke dočekao nas je neki čovjek i odveo nas do preljepe jedrilice. (Sva sječanja su bila tu, to je meni bio najdraži brod, brod s krilima, kad sam bila mala nisam shvačala što su jedra pa su kod mene nas pokretala krila!) Bila sam oduševljena, primila sam se za narukvicu koju mi je otac davno poklonio a na sebi ima jedrilicu.
Ja: "Hvala ti!!! Hvala ti jako puno, jako mi znači jedrilica!!."
Zgrlila sam ga tako čvrsto na šta se on lagano nasmijao.
Denis: "Vidiš nisam uvjek onakav, hladan, mogu napraviti i nešto ljepo!" (To je bilo nešto posebo, toliko toplo, iskreno, nikada to nisam osjetio, nikada me nitko nije zagrlio tako čbrsto kao da sam jedina svjetla tička u mraku. Obgrlila me je tako kao da to nisam ja, osjetio sam svaku njenu suzu..no ja sam hladan i ne mogu joj to pokazat..) Odmaknula se pokušavjući sakriti suzne oči, no u meni je tad bi krš i poljubio sam ju i odmaknuo se. Izhledal je kao da sam ju tim poljubcem zaledio.
Samo me pogledala s smješkom na licu.

Bokić, stvarno svaka čast. Ljepo je vidjeti da netko doista čita tvoj rad, svakom piscu zaigraju misli na to bio on pravi, ne pravi, svi vole biti viđeni.
Čuvajte se i nosite maske da se broj čitatelja ne smnjuje😉