OPASNA MAFIJA

Pedeset i sedmo poglavlje

GODINA DANA KASNIJE

Prošla je godina....toliko dugo da sam izgubio nadu, novu svjetlost u moj život donjela je malena slatka Irkinja Louis.
Louis i ja samo nakon one večeri izlazili još nekoliko puta a onda je ona otišla. 

Pokrenuo sam firme i nastavio se baviti mafijom više nego ikada prije, uspješno sam postavio svoju mafiju na prvo mjesto, bili smo naj okrutniji, najopasniji i najosvetoljubljiviji u  Americi ali i počeli smo jako djelovati u Europi. Adrian je također upleten i trenutno je stacioniran u Srbiji. Ostali su samnom na okupu jer njihov je život zapravo započeo u Americi pored mene.
Dao sam im sve a tražim samo jedno.
Tražim odanost i poslušnost.
Počeo sam živjeti dalje kada stanem pred provaliju moram ju proci, nisam osoba koja pada ili popušta.  Sve su me one iznevjerile ali ni u snu nisam očekivao da će mi mala Irkinja tako sjebati račune.

Louis se jedan dan pojavila u vili moje majke s trbuhom do zuba, tvrdila je da je djete moje. Znam da nije moje, ne može biti, koristio sam zaštitu.
Pomislio sam da djete nije moje i da se to ne može desiti ali sve više sam se nekako ljuljao da li sam previše popio zadnji puta kada smo spavali i nisam se zaštitio.
(Kvragu! Denise! Kako si to mogao dopustiti.)

Danas sam ju pozvao u firmu, želio sam se uvjeritu u ono što mi je majka ispričala.
Tatiana: "Gospodine Emontrayles gođica McBorwn je tu, da li ste slobodni?"
Denis: "Vidiš li ti ikoģa ovdje Tatiana?
Pogledao sam ju ispod oka a ona je dobila onaj glupi ženski uplašeni izraz lica.
Tatiana: N..Ne gospodine!
Denis: "Šta misliš jesam li ja onda zauzet ako radim tu s papirima? Sam!"
Tatiana: "Ne gospodine..."
Denis: Zašto onda još tu stojiš!? Već si ju 15 puta mogla pustiti u moj ured!"

Šutke je i spuštene glave izašla iz ureda, njezine sitne nožice na visokim štiklicama su lagano bile sve tiše. Nakon nekog vremena kroz velika staklena vrata ušla je Louis, ne tako lijepa kao prije. Imala je polumasnu kosu, nekakv odvratni zeleni đemper na sebi i tajice te bjele najkice na nogama. Stvarno je imala trbuh do zuba.
Podigao sam pogled s papira i rukom joj pokazao stolicu preko puta mene. Nisam mogao prestati buljiti, onakva djevojka...Na što he ličila nekada i što je sada....

Razgovarali smo nekih pola sata, a onda sam odlučio prekinuti ovu igru.
Denis: "Znaš slatkice moja, imam jarku želju da te nešto pitam?"
Sa čekao sam minutu a ona je klimnula glavom kao znak da ju pitam.
Denis: "Čije je to kopile u tebi! Da li je uopće moje?"
Louis: "Kako me to možeš pitati naravo da je tvoje Denise!!!"
Denis: "Louis ne može biti moje! Nije moje! Odlazi! Ja i ti smo spavali prije godinu dana, ne mogu biti otac iako bi s tobom to stvarno htio. Hahahha naravno da se šalim...Louis.....Ono što smo ja i ti imali bila je samo jebena zabava i ništa više! Sada bi se djete, da je moje, odavno rodilo!"
Louis: "Rekla sam ti svoje! Neću se odreči toga!"
Povisila je ton, nije to bio ton ona se derala, usudila se izderati na mene.
Denis: "Na koga se ti misliš derati ha!"
Pobjesnio sam, bacio sam čašu sa stola a ona se digla i pogledala me plašljivo.
Louis: "Imaš pravo sa smečetom kakvo si ti nitko nikada ne želi imati posla!"

(E pa sada je dosta!)
Denis: "Louis idi! Ako ne želiš da te povrjedim!"
(Zar sve kučke ovoga svjeta baš na mene moraju na ići, zar jebeno ni jedna ne može ne raditi probleme. Nije moj problem što ona nije koristila bolju zaštitu za sebe.)
Louis: "Nije tvoje! Ja to ne želim! Imao si pravo ne može biti tvoje, bilo bi prokleto kao i ti. Što misliš tko si ti da se tako arogantno, bahato, bezobrazno ponašaš prema svima? Svoje frustracije češ ljećiti negdje drugdje jel ti to jasno!"
Sada sam dreknula, a on je bjesnio, kipio, pocrvenio je, šake je zario u svoje meso na vratu od ljutosti.

Denis: "Onda što čekaš? Odlazi! Napraviti ću test kada se rodi i dokazat da nije moje, samo da znaš!  Sada mozeš ići, dosta mi te je za danas."
Otišla je ne okrečući se ali zastala je na vratima.
Denis: "Louis! Daj odlaz..."

Okrenuo sam se a ona je lelujala i počela padat, trčao sam refleksno ali nisam stigao udarila je glavom o šiljasti  rub vaze za cvjeće.

28 DANA KASNIJE

(Nakon što je Louis preminula meni ispred očiju kao da se vrjeme vratilo u normalu, da li sam ja kriv..Ne znam možda i jesam...Nisam se osječao krivim, iako možda sam bio, to me nije puno dodirivalo svi se rodimo i umremo kad tad, ali shvatio sam da sam izgubio vrjeme. To me je boljelo više, umjesto te zajebancije mogao sam zaraditi već milijun dolara, samo da nije bilo tih drama.)

Bio je to točno petak prije 2 tjedna kada su me obavjestili iz bolnice kako moram doći na razgovor vezan uz Lanino stanje. Totalno sam zaboravio na to, stvarno sam zaboravio. No onda sam osjetio onaj stari osječaj živosti i sreće.

Jedva sam dočekao ovaj Petak, uzeo sam cjeli dan slobodno. Rano sam ustao već u četiri sata i otišao na rutinsko trčanje po četvrti, istuširao se a vrijeme je tako sporo prolazilo tek je bilo 7 ujutro. Uzeo sam jednostavan sako, bjelu košulju crne hlače i crne cipele, sa smješkom izašao van pa u garažu. Ne znam jesam li spomenuo no majka i ja smo villu ipak prodali i kupili odvojene vile u drugim gradovima. Točnine moja majka je otišla u drugu državu.
(Hvala nebesima da je, nisam ju mogao trpiti više!)

Kupila je luksuznu villu  s ogromnim dvorištem, bazenima i parkom u  Barceloni, naravano kakva bi ona bila bogatšica da to ne pokazuje na jednostavnim glupim stvarima kao što je raskošan auto, raskošna vila uređena u baroknom stilu, s parkom, poslugom, vozačima, tjelohraniteljima....(sranjima svim da ne nabrajam dalje..)
Danas sam novi čovjek, znam to sam si rekao već tisuću puta ali danas ču se potruditi. (Postati ću bolja osoba. Neću maknuti svoj odvratan profil prema svima ali u privatnom životu hoću, popustiti ću jer ne mogu više gubiti, želim i ja da budem voljen!)

Došao sam u bolnicu i razgovor je prošao stvarno ne očekivano. Ovog puta ću razmisliti što činim i kako to je moja zadnja prilika imam sve što mogu i ne mogu poželjeti ali najveća frustracija mi je što ne mogu imati onu koja me u cjelosti čini bičem.  Zbog nje je moj bjes, gnjev, ravnodušnost, bezobrazluk, arogantnost sve više rasla no to je promjenio samo jedan pziv. Danas ču to promjeniti.
(Barem sam tako mislio. Denis sve će biti u redu najbolji si!)

No sudbina je s druge strane imala strašan plan za mene kao osvetu za sve šti sam do sada napravio. 
Vrjeme je da platim svoje greške iako mislim da sam ih već odavno odplatio.

Pokucao sam i ušao u bolničku sobu, sunce je milovalo moju kožu, ona je ležala i dalje beživotno no bila je preljepa. Nikada nisam shvatio ono što sam imao s Louis ni kako se to dedilo. Vjerovatno samo iz potrebe.

SORRY zbog ponovnog kašnjenja, početkom ovog mjeseca čini mi se kako na imama sve manje vremena a više posla! Hah! Da mi ne budete zakinuti ide još jedno poglvlje!