•58•

611 27 41
                                    

👆🏼 Ne znam da li ovaj čovek ima jednu jedinu pesmu da mi se ne dopada 😍💙 👆🏼

"Kako ste li me samo nagovorili na ovo?"

Pogledom lutam po Fortepjanu, u kom nisam bila sve od raskida s Maksimom. Volela bih da je tako i ostalo, ali momke je nemoguće odbiti. Naročito kad je u pitanju proslava nove pobede nad Zenitom.

"Previše nas voliš.", Aleksej se sam smeje onome što je rekao, na šta prevrnem očima. Često mi ide na živce, ali mi se njegov smeh ipak više sviđa od plača. Nadam se da nikad više neću morati da tešim ikog od njih.

Konobar priđe našem separeu, mada nije prošlo ni deset minuta otkako smo dobili svoje piće. Zbunjeno pogledom ispratimo flašu šampanjca, koju spusti na naš stol. Bez alkohola - je bio jedini uslov, na kom sam zaista insistirala.

"Gazda šalje.", da nam kratko objašnjenje, pre nego što ode nazad svojim poslom. Pogled mi automatski završi na baru, za kojim Maksim već uveliko sedi i posmatra me. Osmehne se kad shvati da sam pogledala, no ja ne uzvratim osmeh. Mogu da osetim tenziju u vazduhu, a skandal mi sad nikako nije potreban.

"Gazda izgleda trznuo na našu Alu.", Ljoša ponovo komentariše, zbog čega mu uputim jedan veoma ozbiljan pogled.

"Gazda je odavno šutnut.", iznenađeno se okrenem ka Feđi, jer zaista nisam očekivala ovakav njegov komentar. Tek kad uhvati moj iznenađeni pogled, shvati šta je rekao i, ono najvažnije, kako je to rekao.

"Подожди, to je dečko o kom nisi želela da nam pričaš?", momci izgleda uopšte ne obrate pažnju na kapitenov malopređašnji ton. Hvala Bogu pa je tako.

"Ой , Ala, pa možeš ti i mnogo bolje.", zbunjeno pogledam Alekseja, pa mi ne ostane ništa drugo nego da se nasmejem. Žao mi je što ne mogu da mu kažem da sam to bolje i pronašla.

"Da odem da vratim ovo?", Anton se ponudi da odnese šampanjac nazad u bar. Par trenutaka samo posmatram flašu, dok razmišljam šta da uradimo s njom.

"Ne, Anton, ne moraš. Što da ne iskoristimo poklon?", Maksim bi se ionako veoma uvredio da ga vratimo.

"A šta ćemo s onim - bez alkohola?", Dima me upita, a u očima mu vidim da se nada da sam se predomislila u vezi toga.

"Samo po jednu čašu. Ne želimo mamurluk pred put za Soči.", dopustim, jer verujem da neće preterati. U suprotnom ću zaista nekog morati da kaznim.

"Da sipam i tebi?", ne čudi što se Dima prvi uhvatio za flašu.

"Hvala, ali ja ne pijem."

Kako bih i mogla da pijem kad sam konstantno pod dejstvom lekova? Čak i dupla doza polako prestaje da funkcioniše u kombinaciji s mojim organizmom. Trostruka bi pak bila malo previše.

"Ja mislim da treba da ti nađemo dečka. Previše si profesionalna.", Aleksej odvali, čime istovremeno zaradi i Feđin i moj namršteni pogled.

Kako bih samo volela da ne moramo da krijemo vezu. Da svi znaju da je samo moj i da sam ja samo njegova. Zaista ne znam koliko dugo ću još moći ovako.

"A odakle tebi da ja nemam dečka?", zbunim ga pitanjem, pa potraži Feđu pogledom, verovatno očekujući njegovu pomoć.

"Smo ima oko sokolovo, a nije ništa primetio. Znači, nemaš.", suzdržim se da ne prasnem u smeh, jer Smo zna mnogo više nego što oni misle. Na primer, zna svaki milimetar moje kože, jer je preko njega prešao usnama. Takođe, zna i sve moje navike i probleme. Nekad imam utisak da me zna bolje nego što samu sebe znam.

"A šta kažeš, Ljoh, da umesto da vi meni tražite dečka, mi tebi nađemo devojku?", prebacim fokus sa sebe na njega, jer ako nastavi s pričom o dečku, na kraju ću izbrbljati istinu pred svima.

"A-a, nema šanse da je ovde nađem.", svi ga pogledaju zbunjeno zbog tog komentara.

"Da nećeš možda u biblioteci da je tražiš, jer je opšte poznato koliko si često tamo? Ili pak možda u nekom muzeju?", Anton ga podjebava, na šta se svi nasmejemo.

"Ja ću devojku da tražim na stadionu.", ponosno izgovori, kao da je dobio neku genijalnu ideju.

"Ljoh, ti si svestan da su devojke, koje dolaze na stadion, ili neki naši fanatici, ili pak sponzoruše, zar ne?", Feđa ga ozbiljno upita, čime privuče moju pažnju. U koju li je mene grupu svrstao, da mi je znati.

"Odoh do toaleta.", napustim separe, propraćena njihovim pogledima. Jasno mi je da je moja nagla reakcija zbunila sve, ali nikad nisam razmišljala pre nego što nešto uradim.

Proguram se kroz ogromnu gužvu, napokon se našavši pred toaletom. Reda, začudo, nema, pa bez čekanja uđem unutra. Par devojaka isprati moj ulazak, pritom me dobro odmerivši, no pažnja im ubrzo pređe na nešto drugo. Nisam im zanimljiva.

I ponovo moj manjak samopouzdanja, jer ne izgledam ni blizu kao one.

Produžim ka lavabou i ogledalu, trudeći se da sasvim ispraznim glavu. Skvasim lice, u pokušaju da dođem sebi. Najednom se ne osećam dobro. 

Rukama se naslonim na lavabo, svesna da je u pitanju najverovatnije samo novi pad pritiska. To mi se sve češće dešava, ali obzirom na količinu lekova, koju unesem u organizam, nemam pravo da se žalim. Kratkotrajno crnilo pred očima nestane, zbog čega osetim olakšanje.

Još jednom pređem pogledom preko svog odraza u ogledalu, pa krenem nazad ka separeu.

"Привет, Ala.", iznenađeno se okrenem ka Maksimu, jer sam zaista mislila da je šampanjac bio dovoljan.

"Привет.", uzvratim, svakog trenutka sve nervoznija. Pritisak mi se još uvek nije vratio u normalu, a manjak vazduha u klubu mi polako postaje nepodnošljiv.

Vidim da mi nešto govori, ali ga ne čujem. Pogled mi je usmeren ka izlazu iz kluba, ka kom očajnički želim da krenem.

"Прости.", ni ne pogledavši ga, nastavim ka separeu, s željom da pokupim stvari i što pre izađem na vazduh. Izborim se s masom za prolaz, odahnuvši kad se najzad nađem u separeu.

"У тебя всё нормально?", Feđa se u sekundi nađe pored mene, pošto mi se zamanta.

"Pritisak.", jedna reč je dovoljna da shvati, jer je ionako upoznat s tim. Momci nas začudo ne registruju, udubljeni u neki žustar ragovor.

Sa stola pokupi telefon i ključeve, pa me povede ka izlazu iz kluba, ne obraćajući pažnju na to šta bi ko mogao reći. Obradujem se moskovskom vazduhu, više nego ikad. Duboko dišem, trudeći se da njim ispunim pluća.

"Сколько?", kapiram šta misli i bez da mi dalje objašnjava, no svejedno ćutim. Ćutim, jer nisam sigurna da li bi trebalo da mu kažem istinu. Poludeće od brige.

"Šest.", odgovorim iskreno, nemoćna da ga lažem. Šok, koji ugledam na njegovom licu, mi govori da možda ipak nije trebalo da budem iskrena.

"Блядь, Ala, to nije normalno. Znaš da te podržavam, no toliki lekovi mogu samo još više da ti naškode.", zabrinuto me posmatra, dajući mi do znanja koliko sam mu bitna. Uvučem se u njegovo naručje, zaboravivši da smo još uvek na javnom mestu.

"Znam, ali šta da radim kad ne mogu da izdržim bez njih?", nažalost ne preterujem. Bolovi su sve češći i sve jači, kako vreme odmiče, a lekovi sve manje delotvorni. Njegov stan mi je sad samo fantazija, jer bih već nakon prvog sprata odustala. Trening bez duple doze lekova takođe.

Spusti nežan poljubac u moju kosu, pa šapatom progovori, smirujući me.

"Что-нибудь придумаю."

Izvinjavam se što nastavak ide tek sad, ali sinoć sa se komirala daleko pre ponoći 😅 Preumorna sam i konstantno mi se spava 🙈

Mišljenja? 💙

𝑇𝑟𝑒𝑛𝑒𝑟 ✅Wo Geschichten leben. Entdecke jetzt