•71•

597 33 10
                                    


"Prestani da brineš. Nema potrebe za tim.", lako je njemu da to kaže. Moja majka njega već obožava. Ja pak njegove roditelje tek treba da upoznam.

"A šta ako se ne dopadnem Irini?", ozbiljno upitam, na šta se on nasmeje. Baš mi je drago što je njemu sve ovo zanimljivo. Meni je pak veoma stresno.

"Какая разница? Ti si moja devojka, bićeš majka moje dece i ničije mišljenje to ne može promeniti.", spusti šaku preko moje, pa nam isprepliće prste. Moj pogled završi na njemu, a on me već posmatra s osmehom na licu.

"Oni su tvoja porodica.", možda to meni i nije baš poznat teren, ali čak i ja kapiram da bi mu mišljenje porodice moralo biti važno. I meni je Marinino mišljenje važno, a sad što je nikad ne bih poslušala, to je drugo.

"Ponoviću ti još jednom, ljubavi - imam trideset i jedinu godinu. Odavno sam prestao da budem mamin sin.", pogledam ga ozbiljno, jer zna da to nije ono što sam mislila. Prevrne očima, svestan da meni to nije dovoljan odgovor.

"Da, oni jesu moja porodica i uvek će to biti, ali i ti i to malo čudo ste takođe moja porodica. I to porodica, koja mi je, koliko god se to nekome možda ne sviđalo, bitnija."

Osmeh mi je od uva do uva zbog toga što je rekao. Možda sve i deluje malo ubrzano, obzirom da smo zajedno tek malo više od tri meseca, ali meni ovakav tempo ne smeta. Sve prosto deluje prirodno, kao da smo godinama u vezi.

Automobil se najzad zaustavi pred kućom njegovih roditelja, a ja više ne osećam onakvu nervozu. Znatno sam smirenija, što je ponovo njegova zasluga. Niko drugi nema takav uticaj na mene.

"Просто успокойся.", još jednom mi se nasmešeno obrati, pa s njegovom rukom obmotanom oko mog struka krenemo ka ulaznim vratima. Nikad nisam bila na upoznavanju s roditeljima.

Nikad nijednu vezu nisam smatrala dovoljno ozbiljnom da bismo došli do tog trenutka. Upoznati dečka s Marinom mi nikad nije bilo problematično, čak i kad sam znala da je ta nazovi veza kratkog roka trajanja. Nije bilo problematično, jer sam joj veoma rano stavila do znanja sasvim jasno da od mene zeta i unuke ne treba da očekuje.

Prvo upoznavanje roditelja i odmah sa budućim svekrom i svekrvom. Mada da budemo iskreni ne brinem se ja zbog njegovog oca. S muškima mi je, zbog ovakve profesije, uvek bilo lakše. Irina je pak ta, koja me plaši.

Mama se, na primer, sa svojom svekrvom nikad nije slagala. Dok je tata bio živ, baba je morala da bude fina prema njoj, jer bi u suprotnom mogla da zaboravi na sina. No, nakon što je umro, baba je prestala da krije svoj prezir i krivila je moju majku za njegovu smrt. Prekinula je svaki kontakt s nama. Ne mislim da mene nije volela, pre da sam bila kolateralna šteta.

Pokušavala je posle da uspostavi kontakt sa mnom, ali ja to nisam želela. Bez obzira na to što sam jedno vreme bila u sukobu s mamom, nisam mogla da pređem preko svih izgovorenih uvreda na njen račun. Pre godinu ili možda čak dve je umrla i koliko god to bilo pogrešno, jer smo ipak bile ista krv, nisam želela da odem na sahranu.

Feđa pozvoni, vrativši me u stvarnost. Često mi se desi da ovako odlutam.

Vrata se nakon par trenutaka otvore, a pred nama se pojavi njegova majka. Nije potrebno ni da mi je predstavi, po crtama lica mi je sve jasno. Izgled je definitivno povukao na nju.

Odmah ga privuče u zagrljaj, dok ja stojim pored i ponovo se osećam kao višak. Mrzim taj osećaj. Uvek mu dopustim da utiču na moje samopouzdanje, koje je ionako poprilično poljuljano.

On bude taj, koji prekine zagrljaj, želeći da joj skrene pažnju na mene. Očito shvata kako se osećam.

Žena se okrene ka meni uz osmeh i priznajem, više mi ne deluje tako strašno. Pođem da joj pružim ruku i predstavim se, kao što bih to i inače uradila s bilo kim drugim, a ona me privuče u zagrljaj. Par trenutaka samo ukočeno stojim, nenaviknuta na ovako tople prijeme.

"Добро пожаловать.", glas joj je veoma drag. Skloni se sa vrata, kako bi nas propustila u kuću. Feđa je naravno opušten, jer je ovo ipak kuća u kojoj je odrastao, ali moji koraci su nesigurni. Još uvek me drma trema.

"Mislila sam da ne može biti lepša nego na onim fotografijama, ali pogrešila sam.", obrati se sinu uz blistav osmeh, a ja bukvalno osećam kako mi lice poprima crvenu nijansu. Pretpostavljam da misli na klupske fotografije, jer mi Feđa ništa drugo nije spominjao.

"Спасибо.", skoro pa nečujno izgovorim, ne osećajući se nimalo ugodno u datoj situaciji. Upoznavanja mi uvek padaju teško, pošto nisam naročito društvena osoba.

To što me njen sin ponovo obgrlio oko struka, tera me da još više crvenim. Nasmeje se mojoj reakciji, pa se okrene nazad ka majci.

"Ala ima tremu zbog tebe. Misli da ti se neće dopasti.", posmatram ga u neverici, jer je to ozbiljno izgovorio naglas. Ona me iznenađeno pogleda, a zatim mi se široko osmehne.

"Zašto mi se ne bi dopala? Ako je moj sin srećan, onda sam i ja srećna. A da se ne lažemo, nikad mi nije delovao srećniji.", uveri me da nemam razloga za nervozu, dok prelazimo u dnevnu sobu.

"Gde je tata?", Feđa zbunjeno upita, jer mi budućeg svekra nema na vidiku. Irina prevrne očima uz uzdah, pa nam rukom pokaže da se raskomotimo.

"Na poslu. Znaš i sam kakav je.", očito je da joj ta suprugova osobina ide na živce, što me natera na osmeh, jer sam i sama takva, kad je u pitanju posao.

"Znam. Živim s jednom takvom.", naravno da nije propustio priliku da se našali na moj račun. Ako ništa drugo, bar sam se malo opustila.

"Эй, это нечестно. Odbila sam savršen ugovor.", ne mogu reći da neću žaliti za fudbalom, ali ne kajem se zbog takve odluke. Ne želim da budem jedan od tih roditelja, kojih nikad nema zbog posla.

"Nećeš biti trener i iduće sezone? Ali zašto?", Irina me zbunjeno posmatra. Ponovo se zacrvenim, jer mi je pomalo neprijatno. Feđi je s druge strane osmeh od uva do uva i nema problem da joj kaže novosti.

"Dobićeš unuče.", zenice joj se prošire od šoka, a onda primetim kako joj se oči pune suzama. Izgleda da je i ona o tome već razmišljala.

Samo ja nikad nisam.

Trenutak sreće prekine zvuk mog telefona. Pođem da odbijem poziv, ali u zadnjem trenutku primetim ime na ekranu. Istog momenta se nađem na nogama, uz kratko izvinjenje se odvajajući od njih.

"Алло.", nestrpljivo progovorim, željna Kirilovog glasa. Od sinoć pokušavam da ga dobijem, no iz nekog razloga se ne javlja. Naravno da mi je kroz glavu u međuvremenu proleteo svaki mogući scenario.

Plač s druge strane telefonske veze mi da do znanja koji je od njih u pitanju, i pre nego što progovori. К чёрту.

"Она ушла."

Mišljenje? 💙

𝑇𝑟𝑒𝑛𝑒𝑟 ✅Where stories live. Discover now