Sve što ugledam poprima oblik tebe;
Kolodvori, klupe i razbijene čaše.
Sjedim uz vatru, ali duša mi zebe
Jer sve je tvoje, ali ništa nije naše.
Znam, vratiti ću se kući umorna,
Svjesna da sam proživjela još jedan sivi dan.
Za mene kažu da sam veoma uporna;
Vratiti ću se, sjesti i smišljati plan.
Zašto mi ne želiš priznati da je šala,
Pođi sa mnom da ti pokažem urušavanje snova.
Sve što si mogao poželjeti ja sam ti dala,
Gledam na zapešću iskrivljena slova.
Otvoreno more, a tek sam u plićaku,
Zašto se još trudim zaroniti gdje ne mogu?
Stalno tražim zrelost u običnom dječaku;
Trčim i skačem, a slomila sam nogu.
Priznaj mi da se umaraš lagajući o nama,
Čekam da i plahte na tebe zamirišu.
Reci mi istinu, makar me i slama,
Otići ću negdje da te iz mene izbrišu.
