Sjećam se jeseni kroz prljavo staklo autobusa,
Sjećam se blijedih jutara ukrašenih tvojim očima.
Još osjećam tvoj poljubac i sjećam se okusa;
Sjećam se i odsustva kad te trebam noćima.
Čekam od izlaska do zalaska, kako je bolno biti svjestan,
Svi na mene gledaju kao na nestašno dijete.
Spomenu ti mene i odmah si bijesan;
Dani koji dolaze sa smrću nam prijete.
Sjećaš li se travnja, sjećaš li se kako je pupalo cvijeće,
Možeš li osjetiti mekinu plave haljine?
Sjećam se svega i zato palim svijeće;
I od smrti su dalje ovakve daljine.
Sedam dana do godine, sedam dugih prokletih dana,
Vrati se i položi glavu na moje grudi.
Dođi uz more da zacijelimo od lanjskih rana;
Dođi ondje gdje ne prolaze ljudi.
Sjećaš li se kako se nismo mogli rastati,
Kako nismo znali vlastito ime, gorjeli smo u raju?
Obećala sam ti u petak da neću plakati;
Samu sebe lažem na kraju.
Sjećam se jeseni kada sam te upoznala,
Ne, nisam ti dala da blizu mi priđeš.
Od tada te zovem, i sad sam te pozvala;
Zovem da se vratiš, a znam da ne stižeš.
