Sa neba padaju bijela, laka perca,
Vlak je prošao, ja sam poželjela istu želju.
Dirnula sam u zabranjeni dio srca
I sjela u staru kamenu fotelju.
Slušam kako trava duboko diše,
Moja sjena me više ništa ne sluša.
Znam čitati, ali ne vidim što piše;
Tako je siva postala mi duša.
Sa neba lepršaju snovi, imam ti još što dati,
Uhvatila sam noćnu moru i sjela.
Tako me ranjava to što nećeš nikada znati
Koliko sam te voljeti htjela.
Slušam kako se urušavaju zvonici,
Cvijeće pupa dok lomim mekane kosti.
Imam te samo na otrcanoj slici;
Jedno smo drugome u mislima tek gosti.
Sa neba me polijevaju suze, još malo i kraj,
Moram uhvatiti autobus za otići kući.
Volim te iako dugo već gubiš dječački sjaj;
Jedva čekam ovaj lažni osmijeh svući.
