Kožu na trbuhu mi probijaju bijesni leptiri,
Krvave ruke iz zemlje me miluju i gase.
Tvoje mutne oči su razbijeni safiri;
Ovo ni anđeli ne mogu da spase.
Ako te ulovim prije sumraka ne vraćam te prije svitanja,
Sunce me ranjava i odraz u jezeru.
Usta su mi prepuna pitanja,
A osim uspomena nemam ništa u koferu.
Da te volim, ne volim, mrzim te- lažem,
Na crnom platnu se razlijeva bijes.
Da ima takvih, otišla bih dražem,
Pa me samo molim vas spustite u lijes.
I da se svi anđeli spuste nad nas
Tragajući za komadićima srca naših razbijenih,
Ne, ne bi nam nikada osigurali spas.
Ljuljam se u ritmu ljuljački opijenih;
Vidim gdje vičeš, ali ti ne čujem glas.
Gdje da odemo i sakrijemo se od ljudi,
Od prošlosti, hijena i stradanja?
Da u nas uperu prst i kažu oni su ludi,
Kažu živimo od ljubavi i nadanja.
Opet se zalijevam vinom, osjećam kako si daleko,
Barem poslušaj prije nego me zatrpaju.
S druge si strane i ne mogu prijeko;
Uzalud mi, uzalud mlado srce krpaju.
