Hodam Arbatom dok mi mraz nagriza trepavice
Pitajući se kako ću ti objasniti,
Još jednom skrivam pogled od uličnog svirača
Jer i da mi svira kako ću mu platiti-
Zar i Bogu ne treba plaća?
Miris kestenja mi se uvlači u bolne nozdrve
Dok vjetar miješa miris doma sa mirisom kolonjske vodice,
Od koga skrivam suze i tvoje lice u pogledu?
Nisam pala od oštrice
I kada priznam da sam nostalgična
Neka me na giljotinu odvedu.
Arbat mi je opjevao sve tvoje poljupce,
Sive jeseni i hladna proljeća
I tople zime;
Svaki kutak Moskve na tebe me podsjeća
Onako hladan,
Posvuda ću napisati tvoje ime.
Ponovno te tražim Arbatom, u pohabanom kaputu,
Neuredne kose i uma
Pitajući se kako ću ti objasniti da ću te voljeti dugo.
Na jeziku okus razočaranja i ruma
I opet se pozdravljamo,
Jedina sreća i tugo.
