Poskliznuli smo se u halapljivi plamen,
Želimo se spasiti, ali nas neprestano guta.
Izgara srce, jedan po jedan sivi pramen;
Gledam te znajući da smo skrenuli s puta.
Privlačiš me k sebi, kao da uspomena nismo,
Oboje znamo da je bolje bez kontrole.
Prije nego nestanemo ostavljamo pismo,
Jer smrti nisu smrti ako užasno ne bole.
Sa košulje ti skidam komadiće izgorenog neba,
Misliš li da smo brži od biča i pravde?
Ništa nije, a sve je kako treba;
Zar nema sretnog kraja za dvije duše mlade?
Nose nas južni vjetrovi do neizbježnog pakla,
Razdirem haljinu da ti podvežem rane.
Iz trbuha mi vadiš komadiće stakla;
Imali smo, znamo, i mi bolje dane.
Poskliznuli smo se, šalju smrti anđele,
Grlim te i drhtim, što ako mi te odvedu?
Sve naše nade odavno su izgorjele;
Držiš me u krilu i šapućeš sve je u redu.
