Plešem ispred razbijenog ogledala
Po sjećanju na dijete crne kose, na smijeh.
Gubim sve u plamenu, ali nisam se predala;
Čupaš mi bijela krila, nije li čađavi grijeh?
Ti stvarno znaš rasplakati sivu stijenu,
Uživaš dok me gledaš kako se plešući lomim.
Zaranjam još jednom u šaputavu morsku pjenu,
Sama se gasim dok od nostalgije gorim.
Umireš od smijeha dok sve brže lupaš po klaviru,
Jedva dišem, čekam da svi šavovi popucaju.
Želim izdržati još ovaj ples i otići u miru
Kada me napokon metkom istine upucaju.
Sva ogledala su se rasula, ne smijem stati,
Moram vjerovati odrazu u tvojim očima smeđim.
Uzimaš više nego što ti mogu dati,
Ali nisam kukavica da od tebe bježim.
Mjeseca nema na nebu, ruke sam raširila,
Za kraj ću ti se pokloniti, jedina publiko pokvarena.
Svojim sam te inatom uznemirila;
Sada otiđi, i posljednja želja ti je ostvarena.
