U vlaku na prozoru
Stoji djevojka kojoj krvare bijele uši.
Krhki joj se duh otima ka obzoru,
I sva se u plavoj tišini guši.
Promatram je i gutam utješne riječi,
Jer kako da je utješim ako ne vjerujem?
Ne postoji ništa što srce ranjeno liječi;
I sama od toga bolujem.
Djevojka crne kose crta cvijeće po zraku,
Ljubičice i jaglace u cvatu.
Krvari i guši se u vlastitom mraku
Prkoseći se nezaustavljivom satu.
Sigurno zna more ljubavnih kitica,
U modrim očima se vidi koliko je željna mora.
I mora imati glas kao kakva ptičica;
Mora da je bolja od tog prokletog stvora.
U vlaku na prozoru djevojka broji
Preostale dane, čini se usamljena.
Djevojka je sama, a pokraj mene stoji-
I od mene je odmah ostavljena.
