Razmišljaš li u sitne sate o svojem bijednom postojanju,
O blijedoj koži zasutoj tetovažama od padova;
Od poklanjanja ruku osobi bez očiju,
Od plakanja za potrganom lutkom,
Od nadanja?
Treseš li se u sparnoj noći,
Uz pjesmu šušketavog cvrčka
Pred slikama
Vlastitog stradanja?
Lijepo ti stoji ružičasta boja
I općenito sve boje, stoji ti moja blizina
I meni stoji osmijeh.
Popela sam se na krov da sam bliže
Zvijezdama i Crnoj rupi
Koja me uporno ne želi progutati,
Tko još ne razmišlja o drugim dimenzijama i smrti?
Na neudobnom krevetu nastavljam lutati
Za tobom u pakao;
Nisi li sinoć, dobro jutro, nisi li plakao?
Ne mogu te pustiti,
Zarila sam ti nokte u kožu i spremna sam gristi
Ako poželiš otići,
Ne mogu te pustiti jer sam za tebe srušila zidove.
Svi stalno govore kako su svi isti-
Oni su svi koji su nas zatrpali satovima
I pravilima
I stavili nam okove.
Zgnječila sam limenku Pepsi,
Zatvorila oči i mogu skočiti;
Hoćeš li se sa mnom utopiti?
Provela bih sa tobom i posljednju minutu života,
Iako ti mene mrziš, priznaj
Da ipak nisam na popisu stota;
Umiješala sam ti se u suze koje
Ne možeš isplakati,
U snove o kojima ne želiš sanjati,
Kada, kada ćeš se samoći
Prestati klanjati?
Čupam si kosu dok me grle oblaci,
Ne znam tko sam, ako me pitaš
Tek mrlja od vina na grudima.
Sve dalji i dalji tvoji su koraci
Pa ipak se nadam
Da me ne pronalaziš u drugim ljudima.
