Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Drugo poglavlje

Jutro Aadila el-Arafat počinjalo je sklanjanjem ruke ili noge svog dijeteta sa lica. Njegova Farah imala je nemiran san sve otkako je njena majka preselila na drugi svijet. Još uvijek je osjećao žiganje na lijevoj strani kad god bi se sjetio žene čije lice nosi njegova kćer. Bila je njeno ogledalo, što izgledom to i duhom.

Tog jutra nagli pokret i mala nogica koja ga je udarila u lice natjerali su ga da se ustane. Iako nije bilo primjereno da ona spava u njegovom krevetu, ovdje u tuđoj zemlji mogli su biti normali i tako se ponašati. Pogledao je njenu raštrkanu formu na postelji i polako se ustao, prebacio prekrivač preko nje i poljubio garavu kosu. Još je bila previše mlada da bi se suočila sa ovim svijetom.

Pijući kafu razmišljao je o svemu što ga je dovelo da ovog trenutka sjedi u ovoj zemlji, ovom gradu, za ovim stolom. Bio je šeik, jedan od najbogatijih ljudi u svom kraju. Imao je više nego što može potrošiti i on i njegova djeca ili tačnije Farah. Obrazovao se u elitnim školama, stekao par diploma i uspio usavršiti vađenje nafte što ga je dovelo do enormnog bogatstva. Imao je sve, ali sa smrću svoje žene nije imao ništa. Nikad nije pomislio da ima još jednu ženu pored nje. Nikad nije mogao podnijeti misao da ga tuđe ruke diraju dok je ona bila živa. A sad nije mogao da ukalja uspomene na nju time što će dopustiti dugoj ženi da mu priđe. A prilazile su mu, mnoge. Bio je najtraženiji muškarac u svojoj zemlji, sve su htjele biti s njim, a on nije želio nijednu. Nijedna nije mogla Farah biti majka, a njemu natjerati srce da ubrza. Nije želio dovoditi usputne žene u svoj dom jer je znao da to neće potrajati. Zato je bio sam. Kako bi se sklonio od uspomena koje su ga podsjećale na nju, pokupio je kćer s izgovorom da joj želi pružiti bolji život i otišao u Ameriku, tačnije Chicago. Tako da mu je trebala sva snaga svijeta danas jer ima neke neodgodive poslove gdje mora lično da bude prisutan kod kuće i to znači par dana patnje.

Zvukvi malih stopala kako udaraju po parketu od ebanovine natjerali su ga na osmijeh. Vukući plišanog  lila zeku za uši jednom rukom, a drugom trljajući oko u sobu je ušla Farah. Njena crna kosa kuštrava i rasčupana, jedna nogavica pidžame podignuta do koljena. Lice rumeno, a desni obraz izrezbaren u jastuk. Svaki put kad bi je ugledao osjećao je neki strah u sebi, razmišljao je o tome šta će biti s njom ako on iznenada umre.

Sklonila je rukicu i osmijeh je odmah bio na licu kad ga je ugledala. Imala je neki svoj jezik gdje je miješala arapski i engleski, ali razumjeli su se. Bilo joj je tek četiri godine. A sa dvije godine je već ostala bez majke zbog zločudne bolesti. Ni svi novci ovog svijeta nisu mogli da je spase. Valjda je bilo njeno vrijeme. Dvije godine su njih dvoje sami preživljavali u ovom svijetu.

Dovukavši se do njega, polako se popela na njegovo krilo i naslonila glavu na njegova prsa i stavila svoj palac u usta od čega ju je pokušao odviknuti. Aadil je obgrlio ruke oko svoje kćer i poljubio vrh glave. Iako su živjeli u dvospratnom stanu i imali poslugu i šofere, kao i zaštitare, jutra su bila njihova. Bio je to njihov način da se povežu i da provedu vrijeme skupa, sve ostale obaveze su mogle da čekaju. 

"Papa, hoćemo danas ići?" pitala je glasom promuklim i grubim od spavanja.

"Gdje ljubavi?" upitao je Aadil iako je znao na šta misli, ali volio je slušati njen glas i držati je u naručju dok pričaju.

"Ali papa," odmaknuvši glavu od njegovih prsa Farah pogleda u njega svojim plavim očima koje su ogledalo njegovih, "lekao si da ćemo ići u Aleju plodavnica." Dok je držala njegov pogled Aadil se borio protiv smijeha koji se krio tu na njegovom licu. Njegova kćer je bila tako tvrdoglava. Od svih stvari to je naslijedila od njega.

"Idemo poslije doručka. Moramo kupiti tetkama poklone, što znači da ćeš imati priliku da potrošiš mnogo tatinog novca."  Udarila je veselo ručicama i pogledala u njega.