Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Četvrto poglavlje

Aadil je nestrpljivo čekao da se točkovi aviona konačno dodirnu sa zemljom. Putovanje koje je trebalo da traje par dana pretvorilo se u sedmicu. Njegov asistent je dogovorio sastanak s damom čije su plave oči progonile njegovu javu i njegove sne, ali zatim morao da otkaže. Koliko god volio svoju porodicu, majku i sestre, Aadil nije mogao da ne broji sate do povratka. Želio je opet da vidi to lice koje ga je zaintrigiralo, te oči koje su plivale od emocija. Želio je da dotakne tu kožu i vidi da se uvjeri da je glatka onako kako izgleda. Mnogo toga je Aadil želio, ali sve se to svelo smo na želje.

Njegova kćer je sjedila pored njega u luksuznoj bež stolici privatnog aviona dok je gledala Peppa Pig na ekranu ispred nje. Bila je pokrivena dekicom i još uvijek je držala prst u ustima uprkos pokušajima njegove porodice da je odviknu od toga. Spustio je ruku na njene noge i zatvorio oči i napokon izgovorio zahvalu Bogu kad su konačno dotakli dno.

"Papa?" dozvao ga je tihi glasić.

"Hmm?" Rekao je Aadil.

"Možemo danas otići do lijepe tete da joj dam poklon?" upitala je znatiželjno Farah.

"Uskoro. Noć je i ona trenutno spava. Sada idemo kući da se odmorimo." Rekao je Aadil iako je bio nestrpljiv kao i ona, a i želio je da vidi sliku o kojoj mu je asistent pričao.

Sandra je sjedeći na svojoj maloj klupici, naslonjena na hladni kameni zid svoje male radnje pokušavala da smiri drhtave ruke koje su bridjele od želje da iznova uzmu kist i prenesu na platno ono što joj se vrti u mislima. Otkako je nacrtala oca i kćer nije uzimala boje u ruke. Nije se usudila. Ne jer nije htjela, nego nije mogla da crta bilo šta osim njih. Imala je želju da nacrta djevojčicu i sjaj u očima kada joj je poklonila malenu narukvicu. Zatim je željela da nacrta njega, dok je gleda onim ozbiljnim očima, s bradom starom par dana koja baca sjenu na njegovu vilicu. Stisnute usne i prodorno plave oči. Skupljala je prste kako ne bi opet uzela papir koji je stajao iza njenih leđa. Bila je zabrinuta zbog ove opsesije s dvije nepoznate osobe.

Zatvorila je oči, ali iste slike su se kretale ispred nje. Iste oči. Isti osmijeh. Sunce je grijalo njeno lice i pokušala je da pronađe mir, da uspori sve to što joj se u glavi kreće.  Kad je začula kašljucanje bila je zahvalna na ometanju i što će joj na tren skrenuti misli. Otvorila je oči i trebalo joj je par trenutaka da shvati da gleda u iste oči o kojima je sanjala. Koje je proganjaju.

"Z... zdravo." Drhtavim glasom je izgovorila. Srce je htjelo da iskoči iz njenih grudi. Nokte je utisnula u dlan do praga boli kako bi se uvjerila da ne sanja. Smetena i pomalo uzbuđena prelazila je pogledom s dva lica o kojima nije prestala da razmišlja.

"Zdravo." Ponovila je opet sada s više uvjerenja i ponovo pronađenog samopouzdanja.

"Zdlavo." Rekao je maleni glasići i Sandrino lice se odmah okrenulo prema njoj. Osmijeh i oči pune odlučnosti bile su usmjerene prema Sandri. Sandrino srce je opet zaigralo, ali onaj pritisak u prsima se opet pojavljivao. Onaj pritisak što joj je nanosio mnogo više psihičke boli nego fizičke. Prešla je pogledom preko djevojčice u lepršavoj tirkiznoj haljini s raznobojnim leptirićima po sebi. Njena kosa podignuta u lagan konjski rep rasipala se po leđima. Dvije leptir šnale držale su par odbjeglih pramenova. U jednoj ruci je držala kesu, a drugom je čvrsto držala pomalo ishabanog zeku čvrsto uz sebe.

Srce u Sandrinim grudima moglo je podnijeti sve. Izdržalo je sve, ali pri svakom pogledu na ovo malo lice neki rasuti dio njega bi se ponovo vratio na svoje mjesto.

"Izvoli." Reče zvonki dječiji glasić i Sandra je gledala u ruku koja je bila pružena prema njoj. Kolebljivo je uzela vrećicu i konačno podigla pogleda prema tom muževnom licu koje je izgledalo još ljepše nego se sjećala. Te plave oči su ozbiljno gledale u nju, nije znala da li to vidi bijes u njima ili nešto drugo, ali šta god to bilo natjeralo ju je da se malo pomjeri na svojoj klupici. Uspjela je prkositi njegovom pogledu par minuta, ali kad je osjetila toplotu kako raste u njoj, skrenula je pogled na to manje lice s istim očima.

"Za mene?" upitala je stavljajući vrećicu na krilo i sklanjajući papir. Zaintrigirana bojama koje je provirivala, izvadila je divnu tkaninu u bojama duge, nježnu pod prstima. Podigla ju je do lica i lagano obrazom prešla preko nje.

"Divna je, hvala ti." Grubim glasom rekla je Sandra.

Aadil je gledao s koliko pažnje drži tu pašminu. Kako prstima prelazi preko niti i gleda boje i znao je da je poklon bio pun pogodak.

"Vi ste poklonili njoj nešto, pa je ona htjela vama nešto da pokloni." Rekao je Aadil kad je konačno pronašao glas. Zatim joj je i sam pružio vrećicu. "Ovo je u znak izvinjenja zbog odgođenog sastanka." Kad je vidio upitan i zbunjen pogled shvatio je da nije znala s kim se trebala sastati.

"Moj asistent je dolazio neki dan da kupi jednu vašu sliku i rekao mi je da je ugovorio sastanak s vama oko portreta moje kćeri." Rekao je pokušavši joj razjasniti. "Međutim, zbog neodgodivih obaveza nismo mogli stići na vrijeme nazad. Zato primite ovo u znak izvinjenja, ali i kao mito da dogovorimo novi sastanak. A sad, mogu li vidjeti sliku što ste nacrtali, jer moj asistent ne prestaje da vas uzdiže u zvijezde." 

Crvenilo na njenim obrazima odavalo je osobinu koja se Aadilu mnogo svidjela. Stid, možda i malo nelagode, ali najprije stid zbog toga što je saznao za sliku.

"N... naravno. Samo minut." Spustila je vrećicu na pod pored drven stolice i ustala. Otišla je do tamnijeg dijela radnje. Dok je Farah posmatrala glinene figure na polici, Aadil nije skidao pogled s žene u lepršavoj oker haljini koja se pomjerala pri svakom pokretu njenih kukova.

Drhtavim rukama Sandra je sklanjala uokvirene završene slike. Traženu sliku je gurnula na kraj kako bi joj bilo teže da je uzme u ruke i posmatra. Okvir za okvirom je zveckao dok nije došla do nje. Polako ju je podigla i gledala u nju. Bila je ponosna na svoj rad. Nije bilo lako boje uskladiti s vodom. Voda ima svoju volju i probija svoje puteve, ali ona je navikla ići s njom, a ne stajati joj na put. Polako se okrenula i nosila sliku obuzdanu crnim okvirom. Imala je tu opsesiju da završene slike odmah zatvori staklom kako ne bi mogla da popravlja kad osjeti nalet nesigurnosti. Tako je bilo i s ovom.

Aadil je mogao vidjeti da joj ruke drhte i da su joj koraci postali sporiji, kao da ne želi da mu pokaže niti se odvoji od nje. Kad je došla do njega duboko je udahnula, izdahnula i pružila sliku. Nestrpljiv da vidi uzeo ju je i naglo okrenuo prema sebi i onda ostao bez daha. S naporom je morao natjerati sam sebe da udahne. To. To prikazano na papiru je čista ljubav. Poezija. Magija. Nije znao kako da to opiše. Bio je očaran. Očaran tehnikom, bojama, ali najviše trenutkom koji je uhvaćen na slici. Kad je shvatio da kroz maglu vidi sliku trepnuo je par puta kako bi otjerao te emocije s očiju. Spustio je sliku i pogledao u oči koje su ga gledale s iščekivanjem. Ženu koja je lomila prste i prebacivala težinu s noge na nogu. Nije znao šta da joj kaže. Kako da se zahvali. Posjedovao je mnogo slika, ali nijedna mu nije bila vrjednija od ove.

"Hvala." Samo to je rekao  grubim glasom. Glasom koji je bio protkan raznim emocijama. Glasom koji je poslao drhtavicu kroz Sandrino tijelo. Osjetila je radost kad je vidjela emocije kako se smjenjuju na njegovom licu kad je konačno spustio sliku. Kad je pogled ukrstio s njenim toplota se opet širila kroz njen tijelo.

"Uzmite, vaša je." Rekla je Sandra dok je on čuvao sliku kao da je najveće blago.

"Dopustite da vam platim..."

"Nema govora, slika je vaša. Moj poklon vama."

"Hvala." Rekao je ne skidajući pogled sa slike. Zatim se okrenuo omamljen i krenuo prema autu, dok je Farah trčala za njim.

"Papa, ta je to?" upitala je kad su se udaljavali.

"Ljubav. To je kćeri čista ljubav!" bilo je zadnje što je Sandra čula dok je gledala kako odlaze.

Asistent koji je stajao po strani posmatrao je sve to s osmijehom i onda došao do Sandre.
"Ponuda još uvijek važi, oprostite na njihovom nenadnom odlasku. Nije svojstveno šefu da ode bez da završi posao ili bez pozdrava. Ukoliko ste slobodni za vikend, možete doći na ovu adresu ili nazovete ovaj broj i da se dogovorite oko svega." Rekao je pruživši joj crnu karticu sa zlatnim tribalnim ukrasima na kutovima. Klimnuo je glavom i rekao:

"Doviđenja gospođice Sandra, radujem se vašem pozivu."

Stojeći na vratima svoje radnje, čvrsto stišćući karticu u rukama, Sandra je posmatrala posjetioce kako odlaze i osjetila kako joj utroba treperi od sreće zbog ponovnog susreta.