Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Trideseto poglavlje

"Izađi." 

"Neću!"

"Sandra! Gubim strpljenje. Izlazi!"

"Neću!", rekla je Sandra i pokušala povući vrata auta prema sebi.

Aadil je prešao rukom preko lica i uzdahnuo. Spasi me Bože tvrdoglavih žena. 

"Sandra, još ću ti jednom reći, izađi."

"Neću! I ne možeš me natjerati" Sandra je naglo povukla prema sebi vrata koja je Aadil držao otvorena. Aadil je čvrsto stisnuo vrata dok mu članci prstiju nisu pobijelili. Naglo ih je odgurnuo i ostavio zapanjenu Sandru sa rukom u zraku. Iskoristio je taj trenutak da je podigne u naručje i nogom zalupi vrata. Dok se borila u njegovom naručju hodao je kroz vrata i klimnuo glavom vrataru koji je krenuo ispred njega da mu dozove lift.

"Aadile! Spusti me!"

"Neću!"

"Istog trenutka da si me spustio!"

"Neću!"

"Bože, ponašaš se kao dijete", rekla je Sandra dignuvši nos.

"Ja se ponašam kao dijete? Ti si dijete."

"Bože, ko mi kaže."

Vrata lifta su se otvorila i Aadil ju je unio u besprijekorno čist stan. U ova tri mjeseca je rijetko boravio tu. Nekad bi došao da se presvuče, kad bi mu majka pazila na Farah, spavao par sati i vratio se nazad. Bilo je neobično doći sam  u taj stan gdje je Farah ostavila svoj pečat na svakom koraku, ali trudio se da ne razmišlja o tome. Pažljivo je spustio Sandru i udaljio se korak od nje jer ju je već dobro poznavao i znao kako će reagovati.

Sandra je ubrzano disala, stavila ruke na kukove i okrenula se prema njemu. Njeno lice bilo je rumeno od bijesa i oči su sijale od odlučnosti. Podigla je desnu ruku i uperila kažiprst prema njemu. 

"Ti si jedan...", bocnula ga je prstom u rame, "neotesani, tvrdoglavi, divljak." Svaku riječ upotpunila je bockanjem. "Prvo kažeš da sam niko, onda me poljubiš, pa me otmeš i sad me nosiš kao vreću brašna." 

"Opet počinješ s tim."

"Počinjem jer si tvrdio da  lažem. Ne lažem!"

"Sandra!" viknuo je Aadil i uhvatio se prstima desne ruke za korijen nosa. "Iskreno nisam raspoložen za ovo sada. Želim da ti pokažem sobu, odmorim malo i vratim se do bolnice."

Sandrina uzdignuta ramena su se spustila i glasno je izdahnula. "Oprosti, ali svakako i sam vidiš da je besmisleno da  ostajem sama ovdje dok si ti u bolnici. Lakše bi bilo da budem..."

"Dosta!" viknuo je Aadil već na rubu snage. "Uradićeš šta ti kažem!"

Drhtaj je prošao kroz Sandrino tijelo. Ovo joj nije bilo ništa nepoznato, samo to nije očekivala od Aadila. Pogled joj se maglio i podigla je desni dlan do usta kako bi prekrila onaj jecaj što je prijetio da će izaći. Aadilu to naravno nije promaklo pa je zakoračio prema njoj. Sandra je uzmaknula korak. U tom trenutku izgledala kao srna, s tim velikim uplašenim očima na drhtavim nogama i da je ikako mogao sam bi sebe udario zbog stanja u koje ju je doveo, uradio bi to. Pružio je ruku prema njoj i rekao:

"Sandra", ali njegove riječi su bile izgubljene u tišini koja ih je okruživala. Sandra se naglo okrenula i otrčala niz hodnik zalupivši vratima kupatila.

Aadil je krenuo za njom proklinjući sam sebe. Osluškivao je, ali ništa nije čuo. Naslonio je čelo na vrata. 

"Habi, oprosti mi. Molim te otvori."