Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Trinaesto poglavlje

Ponekad čak i obična manikura ženu može učiniti sretnom. Tako mala stvar, a tako veliki učinak ima na žensko raspoloženje. Sandra se vraćala iz salona i nije mogla da skine pogled sa svojih kratkih i urednih noktiju. Francuska manikura je davala taj elegantni izgled i činila njene prste da izgledaju ženstvenije. Razlika između prije i poslije je bila ogromna. S bojom ispod noktiju i zanokticama od velikog izlaganja vodi njene ruke su izgledale zapušteno i nije htjela tako da se pojavi pred mušterijama.

Salon nije bio daleko od njenog stana. Tako da je iskoristila priliku da prošeta. Sunce je već bilo visoko na nebu i lagani povjetarac donosio je prijeko potrebnu svježinu koju je proizvodilo drveće u Hyde parku. Prelazila je pogledom preko sretnih parova koju su šetali popločanim koridorima. Nije osjećala ništa drugo nego sreću za sve te ljude koji su uživali u životu sa svojom boljom polovicom. Nije mogla da zaustavi osmijeh kad je prolazila pored djece koja su trčala po pokošenoj zelenoj travi. Bio je to kao prizor iz filmova. Sunce je bacalo zrake na njihove lokne koje su poskakivale pri svakom koraku. Leptiri su uživali u tom danu i svojim bojama su upotpunili šarenilo cvijeća. Punog srca od prizora pred sobom Sandra je nastavila da hoda prema svom stanu. Nije htjela mnogo da razmišlja, ali tišina nije pomagala u tome da smiri svoje misli. Mnogo toga je prolazilo kroz njenu glavu. Mnogo osjećaja kroz njeno tijelo. A sve misli su joj okupirali crnokosi muškarac i mala djevojčica s plavim očima. Znala je da su s razlogom poslani u njen život. Možda ne iz razloga koje njeno srce i duša žele, ali sigurno su tu kako bi pomogli jedni drugima.

Vjerovala je u višu silu. Sigurno nije samo tako bačena na ovaj svijet bez nekog posebnog cilja. Dok misliš pozitivno, pozitivno će i da se desi, to je bila njena mantra. Previše negativnog je doživjela u ovih svojih 28 godina da bi se prepustila da je ta negativnost obuzme. Zato je taj par bio pozitivna stvar u njenom životu. Mnogo smijeha su joj donijeli, mnogo zaboravljenih osjećanja oživjeli. Nastavila je hodati i sjećati se rođendanske zabave. Kada je došla ispred svoje zgrade zastala je kad je ugledala dva poznata lika kako sjede na stepeništu. Djevojčica je bila leđima okrenuta prema njoj dok je sjedila u očevom krilu i dok su udarali dlan od dlan. Njegovo lice je mogla savršeno da vidi. Oči su mu blistale od sreće dok je gledao u osmijeh svoga dijeteta. Kao da je osjetio njen pogled na sebi podigao je glavu i svoj pogled ukrstio s njenim. Osmijeh se polako razvukao preko njegovog lica što je natjeralo malu djevojčicu da okrene glavu prema njoj.

"Sandlaaa!" viknula je, a njen glas je odzvanjao kroz cijelu ulicu. Skočila je ocu s koljena i potrčala prema njoj dok je on govorio da uspori. Sandra je spremno dočekala njen zagrljaj koji ju je umalo oborio s nogu. Podigla je to malo tijelo do sebe i udahnula taj slatki miris te čvrsto stisnula ruke oko nje. Njene sjajne lokne prelazile su preko Sandrinog lica dok joj je čvrsto stiskala male ruke oko vrata. Kad ju je odmaknula od sebe Sandra je pogledala u te sjajne plave oči koje su sijale od nestašluka.

"Sandla, mi smo došli da te vidimo."

"Vidim, ljepotice. Otkud to? Trebali smo da se vidimo tek za tri dana." Govorila je Sandra dok je gledala Aadila u oči.

"Pa neki ovdje nisu mogli da dočekaju subotu pa su rekli da te moramo vidjeti ranije i odvesti te na sladoled." Rekao je Aadil i mahnuo glavom prema Farah koja je ozbiljno klimala glavom.

"A sladoled je jako ozbiljna stvar. Razumijem." Odvratila je Sandra, a glas joj je podrhtavao od prigušenog smijeha.

"Ozbiljna stval." Rekla je Farah.

"Dobro. A kako ste znali gdje živim i da danas nisam u radnji?"

"Svratili smo prvo do radnje pa nam je tvoja radnica rekla gdje stanuješ, tako da smo došli ovdje da te iznenadimo i odvedemo na sladoled. " Rekao je Aadil kada je stao do Sandre i prsto nježno prešao preko kćerkinog obraza koja je potvrdno klimala glavom.

"Dobro, da li ima neki poseban sladoled koji danas želimo jest?" pitala je Sandra dok je spuštala djevojčicu na noge. Djevojčica je sama krenula da hoda i nešto pričala, a Aadil i Sandra su samo sa osmijehom gledali za njom i uputili se u istom pravcu. Na pola puta se Farah okrenula prema njima, ugurala se između njihovih ruku koje su se dodirivale pri svakom pokretu te čvrsto stisnula dlanove oko njihovih dlanova i nastavila da hoda.

Aadil nije mogao a da ne uživa u danu. U tom trenutku nije imao nijedne brige na svijetu. Pogledao je prema ženi koja je pričala s njegovom kćerkom i osjetio stezanje u grudima. Duga sjajna kosa bila je zavezana u konjski rep. Njeno lice rumeno od sunca i povjetarca koji je puhao. Usne razvučene u veliki osmijeh, a oči su sijale od veselja dok je gledala prema djevojčici koja ju je zabavljala svojim pričama. Dok je tražio način kako da joj se približi, njegova Farah mu je dala savršenu ideju kad je spomenula sladoled. Nije ga bilo sram iskoristiti ljubav koju je njegova kćer osjećala prema toj ženi u svoju korist. Mada su oboje imali korist od toga. Ta žena je zračila dobrotom, veseljem. Privlačila ga je iako se odupirao svemu tome. Iako nikad od njih ništa neće biti.

Aadil je volio živjeti u ovoj državi gdje je mogao slobodno da hoda bez da ga ljudi prepoznaju. Nije bio poznat tu koliko u svojoj zemlji. Mogao je ovako da šeta sa svojom kćerkom bez straha da će neko da im šta uradi, da im se približi. Uživao je u novostečenoj slobodi. Slobodi koju je dobio nesretnim slučajem i za kojom mu je duša vapila nakon svega. Uživao je u zraku, svježini i svim tim običajima ljudi oko sebe. Uživao u prisustvu žene koju bi njegova majka prezirala iz dna duše. Iako je bio liberalan i opušten, to nije značilo da je ostatak njegove porodice takav. Kao osoba odgajana u porodici koja je bila ekstremna u svom vjerovanju, znao je da bi njegova majka pala u nesvijest kad bi znala da ga privlači žena koja nije kao on. Nije to bilo zabranjeno, samo nije išlo u skladu s onim što je njegova majka imala u planu za njega. Nije mogla da razumije da on nakon Sahar nije mogao da pogleda u neku ženu, pa mu je uporno dovodila neke žene da ih upozna. Govorila mu kako Farah treba majku, a on ženu da mu vodi kućanstvo. Pritisak koji je stavljala na njega bio je prevelik. Bio je previše. Svoje dijete nije ni viđao u tom periodu jer je njegova majka zaposlila kućanstvo da se brine za nju kako bi on imao vremena da priča s tim nepoznatim ženama. Sve više mu je nedostajala samoća dok je bio okružen svim tim ljudima. Volio je svoju majku, ali bila je prenapadna i previše glasna u periodu kad je njegovo tijelo žudilo za tišinom i samoćom. Jedina osoba koju je podnosio bila je Farah. Mala Farah kojoj je falila majka i za koju je svaki dan pitala. Djevojčica koja je u kratko vrijeme izgubila majku, ali na neki način i oca. Kad je jednog dana prolazio pored njene sobe čuo ju je da pita služavku da li je i tata otišao kao i mama i to je bila kap koja je prelila čašu njegovog strpljenja. Pokupio se i sa djetetom uputio u daleku zemlju. Daleko od svega što je poznavao, što ga je činilo onim što jeste danas. Daleko od vjere, običaja i pritiska. Bio je ljut na sebe, na ljude i na Boga. Pokušavao je da shvati i pronađe razloge zbog čega je njegova voljena žena morala da ide sa ovog svijeta, ali je uvijek ostajao praznih ruku i još praznijeg srca. Prestao je da vjeruje u onog Boga kojem se molio svaki dan pet puta.

Sada kad je pogledao u vesele oči svoje kćeri, zabacio je glavu i zatvorio oči.
Hvala ti Bože na pruženom svijetlu u tami koja me guta.

Ta žena, iako tako različita od njega, polako je vraćala vjeru u njegovo srce. Gurnula ga na pravi put s kojeg je skrenuo i to je još jedan razlog zbog kojeg će joj biti zahvalan.