Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset šesto poglavlje

Sandra je otišla kući, još pod utiscima svega što se dešavalo. Nakon što se pozdravila sa svima, sjela je u taksi jer nije bila sigurna da će je drhtave noge moći dovesti do stana. Otvorila je vrata, upalila svjetlo, skinula crne cipele sa sebe i ključeve bacila u zdjelicu na komodi. Sjela je na kauč sa torbom u krilu i sve emocije su je tada pogodile. Plakala je i smijala se u isto vrijeme. Sretna zbog toga što joj je sudbina  vratila ta dva bića u njen život, a očajna zbog načina na koji se to desilo. Podigla je ruku i obrisala suze rukavom kaputa, nemoćna da ga skine sa sebe u tom trenutku. Pred očima su joj prolazile slike malene djevojčice na krevetu i onda iste crnokose ljepotice na stolici dok ju je crtala. Slika za slikom kao mali film vremena provedenog s njom. Srce joj se lomilo zbog njih. Aadil je izgledao olupina čovjeka kojeg je poznavala, a Farah je bila tužna, preplašena djevojčica koja nije bila svjesna svega što se dešava oko nje. Kad ju je pitala hoće li uskoro ići kod mame na nebo, Sandra se raspala i napustila sobu. 

Duboko udahnuvši, Sandra je spustila torbu na stol i skinula kaput sa sebe. Sve joj se ovo činilo nerealno. Bila je sigurna da nikad neće roditi novi život, ali očito hoće produžiti nečiji. Iako je bila nesrodni donor,  imale su skoro pa idealno poklapanje. Znala je da su donori većinom anonimni i da primaoci mogu dobiti podatke nakon dvije do tri godine, ali ona je željela da upozna osobu koja će nositi dio nje. Bila je jako vizuelna osoba i ono što joj je bitno i očima vidi, mogućnost da zaboravi je minimalna. Zato joj je bilo potrebno da upozna to dijete koje će dobiti novu priliku za život, radi svog duševnog stanja.  A sudbina ima čudan smisao za humor jer one što je htjela da zaboravi su baš oni kojima je bila najpotrebnija. Ta mala djevojčica koju je željela da bude njena, sad će ona biti dio nje. 

Kada je boravila u bolnici prije tri mjeseca, Sandra je gledala svu tu dječicu i patila skupa sa svim tim roditeljima. Nisu bila njena djeca, ali bila su mala bića koja su patila, ono na što je bila najosjetljivija. Kada je jednog dana došla da posjeti jednu djevojčicu pojavila se u trenutku kad su to malo tijelo pokrivali bijelom plahtom. Majka je bila izbezumljena i shrvana, nije vjerovala pa je skinula plahtu, stavila svoje ruke na obraze i ljubila to malo lice moleći svoje voljeno dijete da otvori oči. Otac ju je obuhvatio oko struka i pokušao udaljiti plačući s glavom na njenim leđima. Sandra se molila u sebi da se probudi iz ove noćne more. Zatvorila je oči i otvorila nadajući se da će se naći u svojoj sobi, ali bilo je uzalud. Djevojčica je i bila na krevetu, a njena majka ju je uhvatila za ramena i drmala ne bi li dobila neku reakciju. Dozivala je Boga, molila ga da joj vrati njeno nevino dijete, a onda ga proklinjala i pitala šta mu je ono skrivilo. Bilo je sve to previše za Sandru. Njeno srce lupalo je kao ludo i pred očima su joj se pojavile blješteće tačke. Osjetila je kako se soba vrti oko nje i toplotu kako joj se penje uz tijelo. Odgurnula se rukama i zateturala prema hodniku. Čim je došla do prve klupe sjela je i spustila glavu u koljena pokušavajući duboko udahnuti.  Suzanne je prolazila u tom trenutku i sjela do nje, govoreći joj da duboko udahne. Kada se Sandra dovoljno smirila da ustane, otišle su u Suzanninu ordinaciju i sjele. Tu noć Sandra je pred očima vidjela samo tu očajnu majku čije riječi nisu htjele da izađu iz Sandrine glave:

"Uzmi mene, nemoj nju. Molim te uzmi mene." 

Sutradan, Sandra je smogla snage da ode na sprovod. Svo tijelo joj je drhtalo dok je izlazila iz tetkinog auta noseći u rukama par bijelih ruža. Koračale su utabanim putem prema mjestu gdje su se ljudi već skupili. Mali drveni kovčeg bio je izložen i srce joj se slamalo od samog pogleda na njega. Kad je posrnula tetka ju je uhvatila pod ruku i polako su išle dalje. Čvrsto je stisnula ruže u rukama žaleći što nemaju bodlje na sebi, kako bi onu bol u grudima zamijenila s bolom uboda. Svećenik je već bio pri kraju govora i Sandra je pogledom tražila majku te nevine djevojčice. Pronašla ju je u naručju svog supruga, izgledala je nesvjesna svega što se dešava. Mrtva za svijet oko sebe. Prestala da živi zajedno s djetetom koje je izdahnulo u bolničkoj postelji. Sandra je stala među ljude koji su okružili taj mali kvadrat zemlje u koje će spustiti tu prelijepu djevojčicu. Kada su pritisnuli mehanizam da se kovčeg spusti, Sandra nije mogla zaustaviti suze. Drhtaom rukom bacila je ruže na poklopac zajedno sa svim okupljenima. Obasipali su ružama taj izgubljeni život i Sandra se nadala da je djevojčica dok je živa bila svjesna koliko je voljena. Kada je prva zemlja bačena na poklopac djevojčicina majka se slomila i pala koljenima na hladnu zemlju. Muž ju je podigao i uzeo u zagrljaj prelazeći rukama preko njenih leđa. Sandra je naslonila glavu na tetkino rame koje je podrhtavalo od plača. Nije znala kako joj to uspjeva, poslije svake smrti još više se boriti, ali Sandra joj je bila zavidna na snazi. To je bio trenutak kad je odlučila biti donor i pokušati bar jedan život spasiti. Nije ni znala da će to biti osoba koju je poznavala.

Kada je telefon zavibrirao na stolu Sandra se vratila u sadašnjost i zatresla glavom da otjera ta bolna sjećanja. Kad je ugledala ime Aadil na ekranu srce joj je počelo ubrzano da lupa. Uzela je drhtavom rukom mobitel i otključala ga. Mala koverta na ekranu pokrenula je mnoga osjećanja u njenom tijelu. Iako ju je svojim riječima otjerao od sebe, nije ga mrzila. Naprotiv, kada ga je danas vidjela sva ona osjećanja koja je imala prema njemu su se vratila i udarila je punom snagom. Otvorila je poruku.

"Gdje si?"

Na prvi trenutak Sandra je pomislila da je pogriješio broj, ali ipak je odgovorila:

"U stanu."  

Sekundu poslije stigla je poruka koja ju je natjerala da duboko udahne.

"Otvori vrata."

Stisnuvši mobitel u ruci, Sandra je polako ustala i krenula prema vratima. Došla je do ulaza i pogledala kroz špijunku. Nije vidjela ništa. Srce joj je lupalo kao ludo, okrenula se uzela ključ i polako drhtavom rukom otključala. Duboko je udahnula i spustila ruku na ručku. Otvorila je vrata i stala licem u lice s Aadilom.  Trenutak kasnije našla se okružena njegovim snažnim muževnim rukama i lice joj je bilo naslonjeno na mjestu gdje je njegovo srce udaralo. Nije željela da se udalji od te toplote, niti tog mirisa. Omotala je svoje drhtave ruke oko njegovog tijela i čvrsto stisnula.  Stajali su na pragu tako par minuta i onda ju je on  podigao svoje ruke i uhvatio je za obraze. Palcem je nježno prelazio preko kože njenih jagodica i zagledao se u njene oči.

Sandra je ugledala sebe u tom plavilu i poželjela zauvijek tu da ostane. Njegovo lice se spustilo prema njenom i osjetila je njegov dah na svojim usnama. Naglo je prešao ostatak puta i spojio svoje tople usne s njenima. 

Taj poljubac je rekao mnogo neizgovorenih misli.