Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Dvadeset osmo poglavlje

Sebastian Jendrock je osoba koja privlači pažnju. Čak i u većoj grupi ljudi ste ga morali primjetiti. Bio je iznimno visok i imao tijelo u koje je uložen mukotrpan rad kako bi izdržalo udarce protivnika i veliku kilometražu. Njegovo lice bilo je slično onom njegove starije sestre, samo muževnije i grublje. Imao je iste plave oči i crnu kosu, ali sva sličnost prestaje tu.

Njegova starija sestra mu nije dolazila ni do ramena, ali dobro se sjećao vremena kada je bilo obrnuto. Sjećao se perioda kada ga je vodila na teren kako bi on igrao, a ona crtala na tribinama dok ga je čekala. Njegova majka nije mogla da pokrije sve troškove pa je Sandra radila kako bi platila za njegovu opremu i njegove članarine. Išla je na svaku njegovu utakmicu, čuvala svaki članak i sliku koja je izašla o njemu. Bila mu je više majka nego starija sestra. Štitila je i njega i Samanthu od oca i njegovih riječi i pravila se kao da je ne pogađa, ali dosta puta je čuo njene jecaje kroz takni zid koji je dijelio njihove sobe. Znao je da bi bila posramljena da joj to spomene, pa je to držao za sebe i još kao mali stiskao šake obećavši sebi da će jednog dana donijeti osmijeh na to tužno lice.

Međutim, sudbina nije bila blagonaklona Sandri, uzimale je i uzimala, a davala na kapljice. Gledao je godinama kako njegova sestra propada, zbog sudbine, zlih ljudi. Bijes koji je zbog toga osjećao učinilo ga je jednim od najboljih bekova NFL lige. Bijes ga je hranio, činio bržim od ostalih, jačim. Zarađivao je dovoljno novca da uzdržava porodicu, da niko ne mora da radi do kraja njihovog života, ali svi su ipak imali svoj posao. Iako im je govorio da uživaju, oni su bili porodica koja je navikla da radi i da ne ovise o nikome nego o svom trudu. Znali su kako je to kad nemaš i nisu željeli da se to više dogodi.

Sandra je bila njegova bolna tačka, ali ga nije iznenadilo kad je odlučila spasiti dječiji život. To je ono što je cijeli život radila, pokušavala svojim krhkim leđima zaštiti druge.

Kada je noć prije stigao kući majka mu je rekla da Sandra danas ide u bolnicu, ali bio je previše umoran da ode do njenog stana. Kada se probudio i obukao krenuo je prema bolnici. Kako nije odgovorila na poruku svratio je i kupio joj cvijeće. Navukao je kačket preko očiju, ali nije mogao da sakrije to ogromno tijelo. Ono je privlačilo poglede kada je prolazilo, a tako i njegova visina kada je spustio glavu kako bi prošao kroz ulaz u bolnicu. Kretao se polako, ali snažno. Njegova težina činila je da njegovi koraci odzvanjaju u toj tihoj bijeloj prostoriji. S cvijećem pod rukama prišao je recepciji.

Žena iza pulta je bila previše zauzeta papirima ispred sebe da bi ga primjetila, pa se zakašljao. Trznula je glavom i oči su se raširile kada je prešla pogledom preko njega. I onda su se njene usne razdvojile kada je vidjela njegovo lice u sjeni kačketa.

"Zdravo šećeru", rekao je Sebastian i namignuo joj. Rumenilo što se pojavilo na njenom licu ga je umalo nasmijalo.

"Z..zdravo."

"Treba mi broj sobe u kojoj leži Sandra Jendrock."

"M..molim?" upitala je zbunjena medicinska sestra.

"Sandra Jednrock, koji broj?" Spustio je cvijeće na pult i naslonio se na njega gledajući tu malu brinetu pravo u oči.

Drhtavom rukom kucala je nešto na računaru i duboko udahnula. Zatim se okrenula glavu prema njemu i izgovorila broj. Sebastian se zahvalio i krenuo prema vratima na koja ga je uputila. Polako je koračao i osjetio oči na sebi i čuo šaputanja. Kada je došao do vrata okrenuo je lice i preko ramena pogledao u žene koje su se skupile i gledale u njega. Namignuo im je i čuo kikotanje kada je zatvorio vrata za sobom. Išao je gledajući brojeve soba i nije obraćao pažnju na korake. Kada se nešto zabilo u njegov trbuh i kada je začuo ženski iznenađeni uzdah spustio je pogled baš u trenutku da uhvati tu osobu da ne padne. Njegove snažne velike ruke omotale su se oko tog malenog struka i neki nježni, tajanstveni, ženski miris došao je do njegovog nosa. Kada je podigla glavu i bijesno pogledala u njegovo lice, njegovo srce je poskočilo. Bila je to najljepša žena koju je vidio u svom životu. Stisnuo je svoje prste oko njenog struka i vidio je kako je zadrhtala od njegovog dodira. Prelazio je pogledom preko svakog milimetra tog ovalnog lica, crne kose i plavih očiju koje su gledale u njega. Njegove ruke su drhtale dok ju je čuvao.  

Alya je gledala u tu gromadu od čovjeka i bijesno otpuhala. Izvukla se iz njegovog stiska i pokupila mobitel koji je završio na podu. Podigla je slušalicu do uha. 

"Izvini. Koji broj si rekla mama?" rekla je na arapskom. 

" 223."

"Dobro." Prekinula je razgovor i pogledala bijesno prema  tom divu, prebacila maramu preko ramena i okrenula se. Začula je njegov muški podsmijeh i okrenula glavu prema njemu. Njegovo lice postalo je silom ozbiljno i ona je naglo izdahnula. Hodala je gledajući brojeve, a muški koraci su odzvanjali za njom. 

Glupi umišljeni muškarci.

                                                                                       ***

"Stvarno ne znam šta je to toliko smiješno. Samo sam pitao ko je." Iznervirano je rekao Aadil, dok se Sandra kikotala na krevetu svaki put kad bi ga pogledala. Prošlo je već deset minuta od njegovog ispada, a ona još uvijek nije mogla da se smiri. Iako je uživao u njenom osmijehu, njegov ego je bio malo povrijeđen. Naslonjen leđima na zidu, posmatrao ju je na tom bolničkom krevetu kako leži i uživao. Kada je začuo kucanje na vratima okrenuo je glavu tačno u trenutku kad su se otvorila. Osmijeh se razvukao na njegovom licu i Sandrino kikotanje je prestalo. Ispravio se i krenuo raširenih ruku prema ženi na vratima, ali stao kada je ugledao muškarca iza nje. Njegova sestra se polako ušetala u njegov zagrljaj i svojim rukama obuhvatila njegova leđa. Aadil je stisnuo svoje ruke oko nje i posmatrao tog muškarca koji je spustio glavu kako bi prošao kroz vrata i na čijem se licu razvukao iskren osmijeh kada je pogledao Sandru. Pratio ga je pogledom kako ih zaobilazi i odlazi do Sandre koja je veselo uzdahnula.  Aadil je pustio sestru koja ga je zbunjeno gledala i posmatrao Sandru u zagrljaju tog muškarca.  Kada je div predao Sandri cvijeće ona se nagnula i spustila poljubac na njegov obraz. Aadilov stomak to nije baš najbolje podnio. Div se ispravio i ukrstio svoj pogled s njegovim. Neprijateljstvo koje je izbijalo iz tih očiju još više ga je činilo bijesnim.  Aadil je ispružio ruku, a div ga je samo gledao. Spustio je pogled prema ruci pa opet prema njemu, ali nije pružao svoju ruku.

"Sebastiane!" Ljutito je rekla Sandra i sva napetost koja je strujala u Aadilovom tijelu je nestala. Osmijeh se polako razvukao ne njegovom licu, a Sebastianove obrve su se nabrale. Skinuo je kačket i prošao rukom kroz crnu kosu. Spustio je pogled prema sestri pa onda prema Aadilu i izdahnuo. Pružio je ruku i čvrsto stisnuo Aadilovu ruku da se ovaj trznuo od sile.

"Ko si dovraga ti?" upitao je Sebastian gledajući Aadila direktno u oči.

"Aadil." Rekao je Aadil kako da to sve objašnjava. Sebastian je okrenuo lice prema sestri i podigao obrvu. Sandra je zakolutala očima. 

"Aadil je otac male ljepotice koja će primiti moju koštanu srž", rekla je Sandra i Sebastianov izraz lica je iz bijesaa prešao u suosjećanje. Vratio je pogled na tog čovjeka ispred sebe i povukao ga prema sebi. Obuhvatio ga u zagrljaj i udario rukama po leđima.

"Žao mi je čovječe." Bilo je sve što je rekao. 

Aadil se trznuo na udarac, ali je prešutio. Vidio je iste one emocije koje plivaju u Sandrinim očima i shvatio da je prebrzo osudio tog čovjeka. Iza te velike tvrde gromade krilo se mekano središte. Aadil je klimnuo glavom, iako  mu je gorko pala činjenica što ga Sandra nije spomenula bratu. Sjetio se manira i pogledao u svoju sestru koja je neobično mirna posmatrala ovu interakciju između njih. Znao je kad odu odavde da će ga obasipati s pitanjima jer je ona bila dobro upoznata sa svim što se dešava.

"Ovo je Alya, moja sestra." 

Sandra se osmijehnula i klimnula glavom, a Sebastianov intezivni pogled nije napuštao Alyanino lice. Ona se nervozno premjestila s noge na nogu i skrenula pogled.

Sandra je sakrila osmijeh iza prstiju, već je žalila tu mladu djevojku u tradicionalnoj arapskoj nošnji s maramom ležerno prebačenom preko kose. Znala je kako je njen brat intezivan, a već mu je u očima vidjela da ju je posmatrao kao svoj novi izazov.