Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Trideset treće poglavlje

Sandra je bila nervozna dok je iščekivala večeru. Nakon što je Aadil otišao odmah je krenula da razmišlja šta će da spremi za jelo i otvarala frižider i sve ladice kako bi znala gdje šta stoji. Znala je da Aadil ima poslugu, međutim nikad ih nije vidjela i nije baš mogla da se osloni na njih. Prolazila je kroz recepte u glavi. Ipak je htjela da na neki način zadivi Aadilovu porodicu. Uzela je mobitel i pronašla neki video recept pa se naslonila na šank u kuhinji. Kada joj je postalo bolno tako stajati, uputila se s mobitelom u rukama prema kauču. Stala je na trenutak i sjetila se posljednjeg puta kad je ležala na tom komadu namještaja i nasmijala se. Legla je na bok i posmatrala telefon.

Sandra se trznula iz sna na zvuk lifta. Nije bila sigurna da će se ikada moći priviknuti da se iz lifta odmah ulazi u stan. Treptala je dok joj se vid nije razbistrio i ispravila se. Trznula se na bol koji je prošao kroz njena leđa i spustila ruku na bolno mjesto. Bila je zbunjena. Nije znala ni gdje je, koliko je sati ni kada je zaspala. Potražila je mobitel da vidi vrijeme, ali nije ga našla na kauču nego na podu. Otključala ekran i bila je šokirana kada je vidjela vrijeme i panika je zamijenila zbunjenost. Sunce je skoro zalazilo na horizontu i bila je sigurna da je prespavala pola dana.

Okrenula se kada je začula korake kako joj prilaze i onda se sjetila lifta. Pogledala je preko ramena i ugledala Aadilovu majku i sestru kako joj prilaze. Skočila je sa kauča još uvijek snena i počela da gleda kroz sobu i prvi izlaz da pobjegne iz te sobe.

"Sandra?" dozvala ju je Alya. "Jesi dobro?"

O!Moj!Bože! Bez prestanka je ponavljala Sandra u svojoj glavi. Ljudi samo što nisu došli, a ona se nije ni presvukla iz garderobe koju je nosila jučer. Pogledom je tražila torbu koja je još uvijek stajala pored vrata. Podigla je ruke do lica kako bi sakrila rumenilo koje je krenulo da se spušta niz njen vrat. Nije ni čudo što Aadilova majka misli da nije vrijedna njenog sina.

"Sandra, kćer, jesi dobro?" upitala je Freyal sada već zabrinuta.

Sandra je sjela na kauč i počela da plače. Freyal i Alya su odmah sjele do nje, svaka sa suprotne strane. Zabrinuto su pogledale jedna u drugu preko Sandrine glave.

"Sandra, šta je bilo? Hoćeš da zovemo Aadila? Je li te boli nešto?" drhtavim glasom pitala je Freyal.

Sandra je odmahnula glavom. Grlo joj se stisnulo i suze su padale u dlanove. Jecaj je protresao njeno tijelo i nije znala kako da zaustavi sve ostale što su planirali da izađu iz njenog grla. Htjela je da se pokaže kao sposobna, da ih dočeka i da sve bude savršeno, ali nije uspjela. Nije uspjela ni da ostane budna kako bi pogledala recept do kraja. Kako sada da dokaže Aadilovoj majci da nije upravu? Da pokaže da je drugačija od svih ostalih i da je zaslužila svoje mjesto pored njega.

Alya je uzela telefon i krenula da tipka bratov broj, ali ju je ruka preko ekrana zaustavila. Pogledala je i vidjela da je Sandra podigla glavu i odmahnula.

"Nemoj ga zvati. Dobro sam", kroz suze je rekla Sandra.

"Nisi dobro. Plačeš. Šta je bilo?" upitala je Alya.

"Htjela sam da spremim večeru i da vas dočekam. Sve je trebalo biti savršeno i tvoja mama je trebala da vidi da nisam sponzoruša koja sve čeka na gotovo. Htjela sam postaviti stol i sve servirati, napraviti kolač, ali sam zaspala. I sad, sad ste vi došle, a ja nemam ništa da vam ponudim. Kako da mislite da sam vrijedna Aadila kad nisam u stanju ni ostati budna da napravim obično jelo" kroz suze i pokušavajući udahnuti rekla je Sandra.

Smijeh koji je prošao kroz tu tihu prostoriju trznuo je Sandru i okrenula je glavu prema Freyal koja je zabacila glavu i držala se za stomak. Prestala je, a onda pogledala u Sandru i opet se nasmijala dok suze nisu klizile niz njeno lice. Sandra nije bila sigurna da li će plakati ili smijati se u ovoj situaciji.