Samo ona🔚 ❤️Tiskana 📖

Šesnaesto poglavlje

Sandra je sjedila sa šoljom vrelog čaja u rukama i pogledom prelazila preko svoje male garsonjere. Mnogo je voljela ta svoja četiri zida u kojima je mogla iskazati sve svoje emocije, a da niko ne čuje nijedan njen krik, jecaj ili smijeh. Mogla je biti svoja bez ikakvog ustručavanja. Čim bi prešla svoj prag odmah bi se presvukla u nešto udobnije, skinula grudnjak i pustila kosu. Tako je bilo i sada. Nakon što su je Aadil i Farah dopratili i odbili da uđu unutra, pozdravila se s njima i ušla u svoj mali raj. Presvukla se u pidžamu i onda otišla u kuhinju da stavi čaj.

Nakon onog mini sloma u parku nije ni pomislila da će biti dobro kad dođe kući. Mislila je da će biti slomljena i da će morati da se skupi i zalijepi sve raspale dijelove, ali bila je dobro. Mala djevojčica i njena mudrost su bili kao prekidač koji je upalio svjetlo. Treba se smijati kad je sretna. Nije bila sretna, ali se uveliko trudila da bude. Uzela je gutljaj čaja i uživala u vrelini koja se spuštala niz grlo i grijala joj stomak. Zatresla je glavom. Od svih mogućih mjesta u ovom ogromnom gradu srela ga je u parku nedaleko od njenog stana. Nije ga vidjela otkako je otišla od njega. Ono što je najmanje željela jeste da se svede na onu ljušturu od žene što je bila poslije tog trenutka. Nije smjela sebi da dopusti da joj život prođe pored nje dok ona pokušava pronaći volju da se ustane iz kreveta.

Sjetila se onog trenutka kad je ugledala onu bočicu tableta protiv bolova što ju je mamila da je uzme. 

Narandžasta plastika u sebi je krila otrov koji joj je trebao pomoći da nešto osjeća. Dosadilo joj je da ne osjeća ništa. Ni bol, ni tugu, ni sreću. Razmišljala je o tome kako bi svima bilo bolje kad je ne bi bilo. Mogli bi da nastave sa životom umjesto da brinu o njoj. Možda bi bili tužni, ali bi nastavili. Ovako su svi radi nje stajali na mjestu.  Nije to htjela ni njima ni sebi. Nikad nije pomislila da će sebe dovesti do ovoga i da će biti jedna od onih kukavica koja spas vide u ovome, ali bila je. Polako je drhtavom rukom uzela plastičnu posudicu i otvorila bijeli poklopac. Gledala je u te tablete. Zvale su je sebi. Istresla je pola bočice u drhtavi dlan i gledala. Zašto da živi ako nema razlog? Zašto da postoji ako joj je jedina stvar koju je ikada željela uskraćena? Polako je podigla dlan do usta i sve to stavila na jezik. Gorčina koju je osjećala prilikom dodira jezika s tabletama nije joj smetala. Trenutno joj ništa nije smetalo. Spustila je bočicu na krevet, a ostatak tableta se rasuo pored nje. Pružila je ruku i uzela do pola punu čašu ustajale vode i uzela gutljaj po gutljaj dok joj usta nisu bila prazna. 

Ovako je najbolje za sve pomislila je Sandra. Ovako će svi biti sretni. Ležala je tako par minuta, a onda se uzela sliku koja je bila pored čaše i pogledala u nju. Bila je to slika iz parka, njena majka, brat, sestra i ona s osmijesima na licu nakon utakmice nogometa koju su igrali s prijateljima. Svi su bili znojni i prljavi, ali sretni. Pomislila je na svoju majku, jedinu vodilju u njenom životu i pomislila kako bi se ona osjećala da joj majka umre. Bila bi slomljena, izgubila bi dio sebe, dio svog srca. Pa je onda pomislila kako će se njena majka osjećati kad je pronađu ovako, kako će kriviti sebe. Što je više razmišljala sve manje joj se sviđalo ovo što je uradila. Polako se već kajala zbog učinjenog. Bio je to trenutak slabosti. Trenutak samoće. Sebičnosti. Bila je kao njen otac i samo mislila na sebe, a ne na sve ostale koji će osjećati posljedice njenog čina. Nagnula se preko kreveta i gurnula prste u usta. Nagon za povraćanje se odmah javio. Osjetila je kako joj se stomak grči od nasilnog tjeranja da izbaci iz sebe, ali nije prestajala. Val za valom izlazio je iz nje i osjećala je nesvjesticu. Uspjela je napipati telefon i pozvati majku, ali nije imala kad pričati. Uvijek je zvala majku kad joj je bilo loše. Čula je majčin glas kako je doziva sa zvučnika. Do nje je dopirala panika u njenom glasu, ali otrov koji je izlazio iz njenog stomaka nije joj dopuštao da priča. Spustila se na koljena do kreveta. Ugazila je u sve ono što je izbacila iz sebe, ali nije je bilo briga. Puzala je do kupatila i to je zadnje čega se sjeća. Idućeg dana otvorila je oči i vidjela bijelu nepoznatu prostoriju. Čula je pisku aparata iznad glave i podigla da vidi šta je. Tada joj je već bilo jasno da je u bolnici. Prešla je pogledom preko prostorije i u naslonjaču ugledala maleno skupljeno tijelo svoje majke. Glava pognuta u stranu, ali vidjela je ispijenost na njenom licu. Kao da je osjetila da se probudila njena majka je pogledala prema njoj i vidjela je sreću i zahvalnost u očima. Bila je više i nego sigurna da je donijela pravu odluku.